– Već 15 godina aktivan sam u Hrvatskom planinarskom društvu Tikvica iz Županje, gdje sam prvi čovjek i za sada jedini član Visokogorske sekcije. Znam da alpinizam u Slavoniji zvuči pomalo čudno, ali zaljubljenika u planinarenje u ovom izrazito ravničarskom kraju ima doista mnogo – tvrdi Tomislav koji se može pohvaliti zaista veličanstvenom niskom osvojenih vrhova.
– Ne računajući domaće hrvatske planine i one u obližnjoj BiH, gdje se penjem veći dio godine u sklopu treninga, imao sam dosta uspjeha u dosadašnjoj alpinističkoj karijeri. Osvojio sam sve najviše alpske vrhove i krovove pojedinih europskih država, kao što su slovenski Triglav čiji je vrh na 2864 metra, austrijski Grossglockner, visok 3798 metara, krov Italije Gran Paradiso na 4061 metru visine, švicarski Dufourspitze sa 4634 metra te, naravno, krov Europe, Mont Blanc u Francuskoj, visok 4810 metara – pohvalio se Tomislav.
On će, međutim, uvijek izdvojiti Dolomite u Italiji te crnogorski Durmitor kao najljepše planine koje je osvajao, a poseban doživljaj bilo je penjanje na 6476 metara visok himalajski vrh Mera Peak u Nepalu.
Sa tog putovanja donosimo vam njegov dnevnik.
Himalajski vidik snova
Dnevnik uspona na Mera Peak (6476 m)
Tomislav Juzbašić, Županja
I te večeri, 19. travnja 2006., kao i prethodnih dana, dnevnik HRT-a započeo je dramatičnim prizorima iz Kathmandua, glavnoga grada Kraljevine Nepala. Na ulicama i gradskim trgovima masovne su demonstracije, neredi, generalni štrajk zaposlenih… Dok država polako klizi u stanje općega kaosa, nepalska kraljevska vojska pokušava tenkovima spriječiti ostvarenje volje naroda da autokratski kralj Gyanendra vrati vlast parlamentu i demokratski izabranim političkim strankama. Uz vojnu potporu, kralj Gyanendra proglasio je u veljači 2005. izvanredno stanje, privremeno zatvorio meðunarodnu zračnu luku u Kathmanduu, blokirao telefonske veze i elektroničku poštu te stavio političare u kućni pritvor. Tim je činom posrnula teško stečena parlamentarna demokracija, koju je 1990. ozakonio Gyanendrin brat i prethodnik – kralj Birendra. Kralj Gyanendra sve je to učinio pod izlikom da je to nužno za borbu protiv maoista. I taj sam put imao sreće – roditelji ni te večeri nisu pratili televizijski dnevnik.
Put u daleku Himalaju
Bio je to tek uvod u moju prvu himalajsku avanturu. Dvadeseti je dan travnja 2006., a povratka više nema: u 8:00 letim iz Zagreba za Beč, a tamo presjedam za Kathmandu. U 23 sata po lokalnom vremenu, više nego poluprazan airbus sletio je u zamračeni Kathmandu. Sve do 2 sata ujutro čekao sam ispred oronule aerodromske zgrade mali konvoj prastarih kombija s naoružanom vojnom pratnjom da bih se prevezao do Thamela, jednog od središnjih dijelova grada, u kojem za boravka u Kathmanduu odsjeda većina stranaca.
U jednom od tih kombija, inače namijenjenom za osam ljudi, bilo nas je 17 – 18, ne računajući nekoliko domaćih ljudi koji su se vozili držeći se za dijelove na vanjskoj strani vozila! Veliki ruksaci, transportne vreće i sva druga prtljaga bili su samo nepovezano poslagani na krov vozila, a vozač nas je upozorio da vičemo padne li nešto na cestu.
Grad je bio sablasno prazan, a u zraku se osjećala neizvjesnost i strah od onoga što donosi sutrašnji dan. Gotovo na svakom uglu bila su mitraljeska gnijezda i vojne patrole kraljeve vojske, a s lica su se mogli pročitati samo strah, nemir i iščekivanje.
Zbrka s vrhovima
Cilj mojega dolaska bio je pokušaj uspona na Mera Peak, himalajski vrh visok 6476 metara. Nalazi se južno od Everesta i dominira razvoðem izmeðu divljih i gusto pošumljenih dolina Hinkua na zapadu i Hongu na istoku Drangkosa. Pripada Mahalangur Himalu te graniči s područjem Khumbu Himala kojim dominira najviši vrh svijeta – Mount Everest.
Mera Peak u širem smislu čine tri vrha: Mera South (6065 m), Mera Central (6461 m) i najviši Mera North (6476 m). Koliko je poznato, područje Himalaje oko Mera Peaka prvi su počeli intenzivnije proučavati članovi britanske ekspedicije u ranim pedesetim godinama prošlog stoljeća. Meðu njima su bili i čuveni Eric Shipton, Edmund Hillary, George Lowe i drugi. Na vrh su se prvi popeli Jimmy Roberts i Sen Tenzing 20. svibnja 1953., dakle samo devet dana prije nego što su se Novozelanðanin Edmund Hillary i sirdar Sherpa Tensing Norgay prvi popeli na Mount Everest. Popeli su se sada standardnom rutom preko prijevoja Mera La (5415 m), no oni tada još nisu znali da je najviši sjeverni vrh, pa su se popeli na Mera Central, pogrešno ga smatrajući najvišim.
Samo 8 km sjevernije od Mera Peaka, što se čini kao da je na dohvat ruke, nalazi se i prekrasan vrh Peak 41, visok 6654 m. Taj je vrh dugo vremena na kartama bio pogrešno označen imenom Mera Peak. Do pogreške je došlo najvjerojatnije zato što se iz okolnih dolina mnogo bolje vidi. čini se da je zabunu stvorio inženjer Eric Schneider koji je 1955. prvi napravio detaljnu kartu područja Everesta te na njoj imenom Mera Peak označio tada bezimeni, ali ne i najviši vrh (6476 m). Poslije su kartografi preslikavali njegove karte te su se nazivi s njih zadržali do danas. Kako bi se zbrka razriješila, danas se na oba vrha može s istom treking dozvolom. No, iako je svrstan u treking vrhove, Mera Peak po težini pristupa nipošto nije jednostavan vrh.
čini se da sve do 1978. nije bilo ponovnih uspona na Mera Peak. Tada su se, naime, francuski penjači Marcel Jolly, G. Baus i L. Honills, uspjeli popeti na najviši vrh – Mera North. Slijedili su Robertsovu rutu, ali su s Mera Centrala (6461 m) nastavili dalje grebenom sve do Mera Northa.
Osim te standardne, i u dobrim vremenskim uvjetima tehnički ne pretjerano zahtjevne rute, vrh je do danas ispenjan i drugim, neusporedivo težim pristupima. Zapadnim smjerom prvi su se popeli Kunihiko Kondo i Michiko Kiyoda 1985., jugozapadnu stijenu uspjeli su ispenjati Mal Duff i Ian Tattersall 27. – 30. travnja 1986., a sjeverna strana grebena ispenjana je 1988.
S Mera Peaka pruža se jedan od najljepših vidika u čitavoj Himalaji. Osim brojnih drugih poznatih vrhova, od šest najviših vrhova svijeta, s Mera Peaka se ne vidi jedino drugi po visini – K2 (8610 m), koji se nalazi mnogo zapadnije, na granici Indije i Tibeta.
(Ne)pristupačni šesttisućnjak
Prije nego se neizvjesno i prilično kaotično stanje u Kathmanduu nije dodatno pogoršalo, unajmio sam vodiča i još jednog pratitelja, koji je dobar kuhar i vrlo dobro govori engleski pa će mi biti koristan u sporazumijevanju s domaćim ljudima. Imali smo sreću da tog jutra nije bilo magle ni gustih oblaka pa je naš zrakoplov, inače tek malo veći od naših malih poljoprivrednih zrakoplova, uspio sletjeti na minijaturnu sletno-uzletnu pistu u Lukli.
Lukla (2642 m) je lijep planinski gradić, glavno ishodište za ekspedicije na Mount Everest i okolne vrhove. U Himalaya lodge, gdje sam odsjeo, stalno su pristizali penjači koji su se proteklih dana pokušali popeti na Mera Peak i druge vrhove. Vijesti što su ih donosili nisu bile nimalo dobre. Budući da je zima zakasnila, umjesto stabilnoga predmonsunskog razdoblja na visinama je stalno vladalo nevrijeme. Iznad 3500 metara svakodnevno pada snijeg, tako da nije moguće doći ni blizu vrha. Nekoliko dana prije jedva su spašeni životi trojice Australaca koje je višednevno snježno nevrijeme zarobilo u visinskom logoru na 5800 m.
Za razliku od ekspedicija u područje Everesta koje iz Lukle kreću prema sjeveru (Namche Bazaaru), put za Mera Peak vodi iz Lukle prema jugoistoku i prijevoju Zatrwa La (4610 m). Prvi dio puta, od Lukle do Chutanga (3200 m), proðe se za otprilike četiri sata lagana hoda i to je dobro zagrijavanje za ono što će dalje slijediti. Uz put se nalaze brojni bunkeri i stražarnice u kojima vojnici vode strogu evidenciju o penjačima i njihovim odredištima, datumima odlaska i povratka. Tko želi dalje mora im predočiti dozvolu za uspon na odreðeni vrh.
Drugoga je dana preda mnom bio jedan od hodački najnapornijih dijelova puta. Od Chutanga na 3200 m treba se, naime, popeti na 4610 m i preko prijevoja Zatrwa La prijeći na istočnu stranu Charpate Himala. Uspon je svakim korakom sve strmiji, a iznad 3500 m tlo je potpuno prekriveno snijegom. Unatoč tome, nosači opreme penju se još uvijek s »japankama « na nogama, a platnene cipele čuvaju za dubok snijeg (ali čarape ni tada ne nose). Ljubazno, s osmijehom na licu, odbijaju prijedlog da im posudim svoje rezervne gojzerice i čarape.
Na visini od oko 4000 m počinju i zaleðene strmine te na cipele navlačim dereze, a cepinom ukopavam uporišta. Dosežemo tako prijevoj Zatrwa La (4610 m) i s njega se spuštamo u jugoistočnom smjeru do Tuli Kharka (4300 m). To je naselje od nekoliko kameno-drvenih nastambi. Dok se u jednoj od koliba grijemo okupljeni oko malog ognjišta, pristižu nosači raznih ekipa koje su pokušale doći do Mera Peaka. Njihove su vijesti potpuno obeshrabrujuće: zbog velike količine snijega nitko se nije uspio ni približiti vrhu. Te sam večeri u Tuli Kharki naučio nešto o životu štakora: bez problema mogu živjeti i na visini od 4300 m. Krevet mi je bila klupa i dok sam pokušavao zaspati, veoma me živciralo zašto domaćini ne zatvaraju vrata kad god proðu kroz kolibu.
Uzbuðenja u dolini Hinkua
Idućega smo se dana uputili najprije do vršnoga grebena (4447 m), a zatim dalje prema sjeveroistoku, spuštajući se u dolinu Hinkua (3500 m). Koliko je uspon bio strm, toliko je strm i silazak, no s te strane Charpate Himala klima je povoljnija pa već ispod 4000 m počinje bujnija vegetacija. Iduća dva dana prolazimo kroz dolinu, prateći uzvodno tok rijeke Hinkua. Dolina je posebno lijepa u proljeće kada se prastare šume crvene od prelijepih, procvjetalih rododendrona.
Na putu kroz dolinu prolazi se i kroz dva malena naselja. To su Kothe (3691 m) u središnjem dijelu doline i Thangnag (4358 m) na kraju (odnosno početku) doline. Imao sam sreće da pri prolasku kroz dolinu nisam naišao na maoiste, no tijekom noći koju sam proveo u Thangnagu, počele su se u šumama iznad nas voditi oštre borbe. Moram priznati da mi je to bio najneugodniji dio puta. U sobici veličine 2×2 m, ležeći na daskama, slušao sam te noći grozne zvukove raznoraznog oružja. Osjećaji usamljenosti i blizine smrti vratili su me mislima u vrijeme našega Domovinskog rata, koji mi je ukrao velik dio mladosti.
Hvala dragom Bogu, jutro je osvanulo mirno i požurio sam da što prije napustim područje Hinkua. Nakon otprilike četiri sata uspinjanja stigli smo tako u Khare kamp (4900 m), bazni logor za uspon na Mera Peak. Tamo ponovno susrećemo penjače koji se nisu uspjeli popeti na vrh. Sve skupine koje su tih dana namjeravale stići na vrh udružile su se i zajednički prteći snijeg pokušale doći do vrha, no nije im uspjelo. Osim tih loših vijesti, Sherpe su preko malenog tranzistora (baterije pune grijući ih na platni peći na drva) dočuli i jednu dobru vijest – kralj Gyanendra vratio je ovlasti parlamentu i nemiri u Kathmanduu su prestali. Odahnuo sam: kad već neću moći do vrha, barem ću se moći vratiti kući. Da su se nemiri proširili, vjerojatno bi zatvorili zračnu luku u Kathmanduu, koja je jedina veza s ostatkom svijeta, a ja bih – ubrzano trošeći novac koji sam imao – možda doživio nekih svojih »sedam godina u Nepalu«.
Rano ujutro, petog dana uspona, Urgen Sherpa i ja krećemo do visinskog logora, a prevoditelj i kuhar Indra te dva nosača opreme ostaju u Khareu. Planirali smo toga dana prijeći preko prijevoja Mera La (5415 m) i zatim se spustiti u malu kotlinu na 5300 m da bismo tamo postavili visinski bazni logor i prenoćili, a onda se sutradan pokušali uspeti do visinskog logora na 5800 m. Budući da sam se na prijevoju Mera La dobro osjećao, pokušao sam odmah doći do visinskog logora. I uistinu, korak po korak, oko 14 sati stižemo na 5800 metara, gdje smo u dubokom snijegu iskopali rupu za šator.
S tog se mjesta pruža veličanstven vidik, sličan vidiku sa samoga vrha. Sa sjeverne strane dominiraju stijene Lhotsea (8516 m) i Nuptsea (7855 m), a iznad njih se uzdiže vrh svijeta Mount Everest (8850 m). Dobro se vide njegova južna i jugozapadna stijena te zapadni greben kojim su se 1979. na vrh prvi uspjeli popeti članovi jugoslavenske ekspedicije. Zapadno od Everesta redaju se vrhovi Pumori (7145 m), Ama Dablam (6812 m), Cho Oyu (8201 m), Kangtega (6783 m), Kyashar (6770 m). Istočno je vrh Makalu (8463 m), a ispred njega su Baruntse (7168 m) i Chamlang (7319 m). Daleko na sjeveroistoku nazire se i Kanchenjunga (8586 m).
Uspjeli smo!
Noćno nebo bilo je te noći vedro, obasjano bezbrojnim zvijezdama, a temperatura se spustila na –30 °C i jedva smo dočekali trenutak da krenemo prema vrhu.
Iz visinskoga logora put do vrha standardnom Robertsovom rutom vodi preko južnog dijela ledenjaka Mera na snježni greben kojim se nastavlja dalje do Mera Centrala (6461 m) i dalje do najvišega vrha. Imajući u vidu neuspjele pokušaje naših prethodnika, odlučili smo se uputiti izravno prema vrhu Mera South (6065 m). Kad nam je to pošlo za rukom, pred nama je ostao još samo tehnički najzahtjevniji dio uspona – do samog vršnog grebena trebalo je ispenjati dvadesetak metara ledenoga zida nagiba 70 stupnjeva. Cepini i prednji zubi dereza tu su došli do punog izražaja. Samo dvadesetak minuta poslije zakoračili smo konačno na najviši vrh, Mera Peak. Nepalske zastavice koje označavaju vrh bile su gotovo potpuno zatrpane i samo je njihov mali dio virio iz snijega. Bili smo radosni i ponosni. Uspjeli smo!
Na vrhu smo se zadržali samo četvrt sata, budući da smo izgubili prilično vremena na uspon. U normalnim okolnostima uspon obično traje 4 – 5 sati, no nama je trebalo dvostruko više. Vrijeme se već toliko pogoršalo da su oblaci potpuno prekrili nebo i vrlo brzo se spustili meðu nas, a iz onog u kojem smo se nalazili počeo je padati snijeg. Silazak je u pravilu opasniji od uspona, no prošao je, unatoč tome, bez većih poteškoća i do visinskog smo logora uspjeli stići prije noći.
Zastavice u himalajskom snijegu
Vijest da se netko uspio domoći vrha vrlo se brzo proširila lodgevima i kharkama uzduž puta za Mera Peak. Na silasku smo susreli austrijsku televizijsku ekipu koja je pratila svojih petnaestak penjača. Poslije sam saznao da su trojica od njih po našim tragovima uspjeli doći do vrha. Žao mi je što ih nisam mogao pitati je li ih tamo dočekala hrvatska zastava koju sam zavezao za ono što je ostalo od malih nepalskih zastavica.