ŽUPANJA U JEDNOM TURSKOM POPISU

Upoznavanje i istraživanje drugačijih prostora, naroda i kultura svojstveno je ljudskim bićima od iskonskih vremena. Još kad je priča umotana  dvorskim  ljubavnim  spletkama  iz bajkovitih  prošlih stoljeća, kao što je slučaj u popularnoj  turskoj sapunici, ne treba čuditi povećano zanimanje ovih dana  za orijentalno i otomansko. Vladavina  Sulejmana  Zakonodavca,  zvanog  i Veličanstveni,  trajno je povezala tu kulturu i civilizaciju i s našim krajevima, koji upravo tada  postaju  dio velikog  Osmanskog carstva.

• 

• 

Tadašnja vremena nisu bila nimalo bajkovita, život je i u mirno doba bio težak, a Turska osvajanja jugoistočne Europe donijela su, već od početka 15. stoljeća, ratovanje, pljačkanje, palež i stradavanja ljudi i imovine s obje strane Save, opću nesigurnost, i velika preseljavanja stanovništva.

Način života u našem kraju, do pred kraj 19. stoljeća, odraz je takvih povijesnih okolnosti, uglavnom podređen vojnoj funkciji, uvijek prožet nekakvim odnosom prema Otomanskoj imperiji. Šokačka tradicijska baština našeg kraja čuva uspomene na takva vremena.

• 

• 

 

Županjsku Posavinu Turci osvajaju 1536. godine i u njoj ostaju do Velikog rata za oslobođenje krajem 17. stoljeća, dakle više od 150 godina. O životu i prilikama u vrijeme osmanske vlasti nema puno objavljenih podataka, pa je svaki izvor dragocjen, a nekome može biti zanimljiv i koristan.

Tko je i kako živio u županjskom kraju možemo dijelom doznati iz knjige koju je 1983. u Ankari objavio Bruce W. McGowan: “Sirem sancağı mufassal tahrir defteri“. Ovaj defter (kod nas bi se reklo tefter), porezna knjiga Srijemskog sandžaka, napisan je oko 1570. godine za Sulejmanovog nasljednika, sultana Selima II.(zvanog Pijanac). Ona daje presjek stanja nekih 30-ak godina nakon turskog osvajanja, u vrijeme kada su rane od pustošenja bile dijelom zaliječene, a ovaj prostor prestao biti ratno poprište jer se granica turskog carstva pomaknula daleko na zapad.

Popisana su sva sela (kariye-i), kasabe i varoši sandžaka Srijem, koji je bio podijeljen na manje upravne jedinice kadiluke i nahije. Županjska Posavina je pripadala nahiji Posaviya u kadiluku Nijemci.

U svakom naseljenom mjestu je upisan broj kuća, muslimanskih i kršćanskih, imena kućedomaćina i ukupna porezna davanja, koja su dalje raščlanjena prema vrsti nameta. Budući da su osmanski popisivači slavenska, tj. hrvatska, imena naselja i ljudi upisivali onako kako su čuli, i to tadašnjim turskim jezikom i arapskim pismom, već je pri popisivanju moglo i moralo doći do određenog odstupanja u odnosu na izvorne nazive govornika.

 Takve je originalne zapise autor knjige transkribirao na latinicu pri čemu je ponovno dolazilo do nekih nejasnoća pa je uz svako takvo osobno ime ili naziv naselja stavio interpunkcijski znak upitnik ( ? )

Ukupan broj stanovnika svakog sela nije moguće precizno utvrditi, već pokušati približno odrediti prema procjeni broja članova jedne kuće ( hane). Autor spomenute knjige taj broj procjenjuje na 6 ili 7, pri čemu izražava bojazan da je možda i pretjerao, dok Ive Mažuran u knjizi „Povijest Hrvatske od 15. stoljeća do 18. stoljeća“ procjenjuje taj broj na 10. Kako su se porezi prema odredbama ovog deftera plaćali po kući, a ne po osobi, zasigurno su poticali stvaranje višečlanih kućnih zajednica. Nakon oslobađanje Slavonije od turske vlasti graničarske kućne zadruge su nerijetko brojale i 30-ak članova, tako da, iako ne možemo znati sigurno, prosječno 10 osoba po kućanstvu i nije pretjerano.

U nahiji Posaviya popisano je 26 naselja sa 358 kuća, dakle oko 3580 stanovnika, a najveća su bila: Cerna sa 45 kuća, Rajevo selo ( Rahova ) sa 34, Babina Greda sa 31, Županje Blato sa 23 i Gundinci sa 22 kuće.

356 kuća je bilo kršćanskih, iako ne znamo koliko je pripadalo katolicima starosjediocima ili doseljenicima, a koliko pravoslavnima.

Doseljeni Vlasi, koje Turci naseljavaju na poluprazne prostore, su bili uglavnom pravoslavne vjere, ali ni u jednom naselju ove nahije nije upisan pop ili kaluđer što je pravilo za vlaška pravoslavna naselja u istočnom i sjevernom dijelu Srijema. Vlasi su turcima služili u učvršćivanju vlasti u pokorenim krajevima i u vojnim pohodima, a bili su uglavnom stočari. Imali su znatne porezne olakšice pa su vlaška sela plaćala manje poreze, a birali su i svoje lokalne starješine: primićure i knezove.

U nahiji Posaviya u 8 naselja se spominje knez ( Cerna, Račinovci, Gunja, Rajevo selo, Vrbanja, Subotište, Virdovo i Jarak ), što može značiti da je u tim mjestima vlaška doseljenička struja bila snažnija, iako ne mora značiti da je svugdje činila i većinu stanovništva. Postojanje katoličke župe u Cerni u 16. i 17. stoljeću, ali i veliki porezi koje su plaćali stanovnici nekih spomenutih sela, govori o vjerojatnom prisustvu znatnijeg katoličkog stanovništva u njima. Uspoređujući osobna imena ljudi i u drugim selima je bilo vlaških doseljenika, koji su izgleda bili malobrojniji pa nisu starosjediocima nametnuli svoj sustav vlaške samouprave. O doseljavanju svjedoči sam popis koji uz ime nekih kućedomaćina bilježi obilježje – doselaç, tj. Doseljenik.

 Samo 2 kuće su bile muslimanske, i to u Rajevu selu, gdje se nalazila i skela, tj. prijelaz preko Save, jedini popisan u ovoj nahiji.

Točna lokacija većine naselja uglavnom je promijenjena sredinom 18. stoljeća, kada vojna vlast uređuje Slavonsku Granicu, ušoravanjem sela,tj. grupiranjem kuća, pri čemu se raseljavaju brojna manja sela, čija su se imena održala u nazivima zemljišnog prostora, šuma, voda i bara.

Na današnjem županjskom području ovim su defterom popisana 2 sela : Županje Blato (Jupaniye Blata) sa 23 i Stronica (Istronica) sa 11 kuća, čije se ime u obliku Stornica održalo u nazivu zemljišta sjeverno od današnje Županje.

U Stronici su popisani ovi kućedomaćini : Borin Milko, D’ urko Pavko, Radovan Milutin, Ivan Marosit’, Boja Milovan, Ivaniş– Şokaç, Vidak Petar, Anton Mihaylo, Yovan – kovaç, Matiyaş Şimun, bive ( udovica ) – Margarina (?)

Selo nema kneza, ali sudeći po imenima ima dosta vlaških naseljenika ( npr. Jovan – kovač ). To potvrđuju i nešto manji porezi koje selo plaća, te veća orijentacija na stočarstvo, osobito ovčarstvo, jer plaćaju porez na 420 ovaca, u odnosu na Županje Blato koje ima duplo više kuća, a plaća porez za tek 500 ovaca.

Zanimljiv je podatak uz ime kućedomaćina Ivaniša – Šokac. Njegova se kuća prema tome obilježju razlikovala od ostalih u selu, što znači da je tada naziv šokac u ovom selu bio manjinski u odnosu na drugo stanovništvo. U nahiji Posaviya se obilježje šokac spominje kod jednog kućedomaćina u Jameni ( Imre – şokaç ), i u Štitaru ( Mitar – Şokaç ), a u ostalom dijelu Srijema u Vukovaru, Lovasu ( 2 kuće ) i Srijemskim Karlovcima. U drugim mjestima vjerojatno nema onih koji bi se u to vrijeme nazivali šokci, ili je to obilježje u nekim mjestima bilo karakteristično za većinu kuća, pa se nije posebno isticalo.

Stronica je zanimljiva i po to tome što je imala 2 vodenice na rijeci Savi, dok selo Županje Blato nema vodenica. Prema tome, Stronica je morala bila smještena bliže Savi nego što bi sugerirao naziv zemljišta označen na gornjoj karti, dok je Županje Blato bilo dalje od Save, vjerojatno na zemljištu naziva Kućišta i Dubrave istočno od Županje prema Bošnjacima.

U selu Županje Blato popisani su ovi kućedomaćini: Blaj Ostoyit’ (Blaž Ostojić), Istepan ….(?), Gal Boyça, Antol Istaneçvit’ (Antol Stančević), Gaşpar Petak, Petko Sanko, Yakob Gergit’ (Jakob Grgić), Paval Radonik, Lukaç …. (?), Paval Ivaniş (Pavao Ivanišev), Andiriyaş Milisav, Tomaş Gergit’ (Tomaš Grgić), Gaşpar Şimun (Gašpar Šimunov), Antol … (?), Filip ….(?), Andiriyaş Ivaniş (Andrija Ivanišev ), Tomaş Virbava(?), Lovre Antol, Lukaç Marko, Anbruş Matit’ (Ambroz Matić), D’ urad’ – reşetar, Laçko Ivanko (?), Mato Şimun ( Mato Šimunov) .

Sudeći po osobnim imenima i patronimima, imenima očeva umjesto prezimena, reklo bi se da je stanovništvo Županje Blata bilo većinom starosjedilačko, uz manji broj vlaških doseljenika. Autor ove knjige za 4 kućedomaćina nije uspio smisleno odgonetnuti njihovo prezime, a za 2 nije siguran je li to dobro napravio. Ako se ne radi o oštećenom tekstu, onda to može značiti da su osmanski popisivači ovdje zatekli stanovnike čija su se imena i prezimena razlikovala od njima dobro poznatih vlaških, koja su susretali po cijelom Balkanu čitava 2 stoljeća ranije, pa ima nisu predstavljala problem.

U selu nema kneza, plaća veće poreze, a ni ovčarstvo nije toliko zastupljeno u gospodarstvu što bi moglo odgovarati naselju kršćanske raje bez posebnih vlaških povlastica.

Prema ovoj poreznoj knjizi preko 60 % poreza odnosi se na žitarice (pšenicu, raž i proso ), a uspoređujući s drugim selima moglo je biti viškova za prodaju ili za ishranu stoke. Oko 5 % ukupnih poreza plaćena su na ovce, a oko 14 % na svinje, pa je uzgoj svinja jedna od najvažnijih djelatnosti ne samo ovog sela, nego i većine sela uz Savu i Bosut. Županjci su tada plaćali porez na 310 svinja godišnje, što je prosječno oko 13,5 svinja po kući, a za svinjokolju su prosječno klali 5,2 svinje, jer su o Božiću plaćali još jedan porez na klanje 120 svinja. Ovaj podatak može pomoći u procjenama broja stanovnika ali i životnih uvjeta stanovništva u drugoj polovici 16. stoljeća, pa autor stavlja Županje Blato, s još 10-ak sela Posavske nahije, kao i 15-ak sela uz Bosut, u najprosperitetnija naselja u cijelom Srijemskom sandžaku.

Inače, sam popis započinje Poreznim zakonom u kojem se navodi kako je uzvišeni carski prijestol izvješten da sada, prilikom novog popisa, raja ovog sandžaka može podnijeti više poreze, pa određuje povećanje poreznog opterećenja. U odnosu na neke druge prostore ovdje su porezi do tada bili manji, a kako je mirnije razdoblje pogodovalo gospodarskoj stabilnosti i napretku vlast je odlučila „udariti po džepu“ svoje podanike.

Iako je od tih vremena prošlo oko 450 godina ipak se neke navade nikada ne mijenjaju. Unatoč svemu, raja je uvijek sve izdržavala, a vladari su ionako dolazili i prolazili.

Za zupanjac.net 2015. g

Pripremio: Tomislav Lešić

 Email: tolesic@gmail.com

  Literatura:

•  Bruce W. McGowan : “Sirem sancağı mufassal tahrir defteri“ ; Ankara, 1983.
•  Dr. Ive Mažuran: „Povijest Hrvatske od 15. stoljeća do 18. stoljeća“
•  Branislav Đurđev: Sremska kanun-nama; Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, 4-5(1950).