Naravno da nema vojnika na fronti teško bi se dobivale bitke i ratovi, ali se nameće pitanje šta je sa onima koji su kod kuće, kako sve to proživljaju obitelji mobiliziranih vojnika koji na raznim bojištima liju svoju krv. Naravno da nije lako onima koji kod kuće strepe za svoje najmilije negdje daleko na nekoj fronti.
Pogotovo u vrijeme prvog svjetskog rata kad je komunikacija bila teška i dosta loša jer su velike udaljenosti od vojnika do njihovih najbliži.
Vrlo često ću citirati Klakarskog učitelja Luku Lukića koji je cijelo vrijeme rata vodio dnevnik u stvari bilježio razne vijesti i događaje i vijesti koje su kružile među svitom.
6.11.1914
44.) Stipa Lakušić oživio i piso je da je u Valjevu, a već mu žena nosila mrko, jer je čula, da je ubit, a kad tamo fala Bogu nije.-
19.2.1915
17 A. Umro Mitar Stanić u Vinkovci, tamo će bit zakopan. 7.1. su mu nogu odrezali, a 12/I je umro, ošli su mati i žena i Kaža Gačića. Oni su za to saznali tek 19.2
5.5.1915
25 Liza. Došlo je pismo od Stipe Agičića, da je u Nišu sanitec, a već su ga proglasili mrtvim.- Išo je otac u općinu pitat, a tamo ništa ne znaju, da bi umro.- Došlo bi to ovamo, da je šta.
23.5.915
19 Pera. Kolar je Ivo piso starcu, on je skupa sa Ivom Filkovića i Stankom Letića zarobit u sred Azije. Išli su valda mjesec dana pješke i jedva došli ge treba. Teško će igda doma doć.- ( on je u Taškentu zemlja Turkestan )
27.7.916
35.) Toma Pitlovića govori. Javio se zet Franja Đurića iz roblja iz Rusije. Išo sam kraj općine, onda me zove bilježnik i veli: Evo Toma karta od Franje Đurića vašeg zeta, ako će te ponesite u G.B. Ja ju uzeo i odnio k njima. Nije bilo nikoga, onda pitam ge sestra? U zabrane s govedi, onda odem i dam joj kartu. Sva je bila uzbunita i ni mogla vjerovat, da je on piso. – Od lane od poklada se za njega ni znalo, a već su ga i oplakali i nose fort crno, a brat Tunja je često govorio, da je on za sigurno ubit, dobio u prsje pa gotovo. Sutra će ić u Brod, poslat mu brzojavom novce.- Franja piše:“Ja Vama često pišem, a Vi meni baš nigda, valda ste me zaboravili, a oni su doma mislili, da je gotov, mrtav.-
59.) 37 M. Došo brzojav u općinu, da je ubit Ivo Djamića (Mate) ode mu mlada doma plačuć preko Bila. To je unuk Đure Baričića, on je lipi dečko ko curica.
6.9.1916
65.) Liza Baćanova veli: Sad u nedilju bio u brodu 1 oficir invalid, rodom iz Bos. Šamca, išo doma nije za službu, pa pita: Imal tud u Brodu koga iz Bebrine, ja sam bio u roblju skupa sa Matom Suričevića, Mandinim čoekom, on je osto živ i zdrav u Rusije.-
9) Leović Marica govori. Eto čujem da jedan soldat iz Ruščice, došo doma ranit, pa je poručio Mande Zvirotića k.br. 123 u D.B. da se Šime ne nada. On je bio zajedno sa Šimom, kad je teško ranit ( skupa su bili u koli), on je dobio u ruku a Šima u prsje, onda su došli Rusi, pa ga zarobili i zakopali. To će on materi i ocu sve potanko reć.-
63) Leović Marijan. Bono napiso kartu iz roblja, te se čudi, da mu se nigda ne otpiše, a on često piše. Piso je Srpski, a kaže da je s njim Ivo Leović i Andrija Vidić. Još mu otac Ivo, ne veruje da je to on, pa veli, jelda to naš Bono piso ? Morda i ni, morda se tko šalio, kad nije 1,5 god. nikako piso.
Iz ovih nekoliko odabranih zabilježbi Luke Lukića vidimo kako je tekla komunikacija, kake su sve vijesti stizale do najbližih koji su doma čekali, bilo je tu i dezinformacija, raznih vijesti koje nisu odgovarale istini ali nije ni čudo. Vrlo često vojnici se žale kako im njihovi ne odpisuju, velika vjerovatnost je da su odpisivali ali zbog razlike u pismu i jeziku, velikoj udaljenosti pisma nisu stizala do njih pogotovo do onih koji su bili u zarobljeništvu. Najbolje su se dosjetili u Jarugama oni su angažirali jednog ruskog zarobljenika koji je pisao adrese i kažu da su gotovo sva pisma dolazila na odredište.
Neizvjesnost nedostatak iformacija o najbližima koji su na fronti teralo je ljude pogotovo žene na praznovjerje i odlazak raznim vračarama i osobama koje su tobože imale sposobnost da vide sudbinu. Najbolje ilustrira Lukićev zapis iz 7 mjeseca 1916.
1.) Govori Mara Blaževića: Išla je Franjka Vidić iz G.B. jednoj ženi u Gradišku, prije dva mjeseca, pa joj rekla, da je Andrija živ i da će dobit pismo, sporo to ide, a on je zarobit. Tako je i bilo. – Sad će ić ‘ve nedilje Roza Đurića Djukina mati u Gradišku, pa ću i ja, da čujem šta je za našu djecu: il su pali, il su u roblju? Ne vjerujem u to, al od teška moram nješta činjat.
Možemo često u pjesmama čuti Slavonijo lipa i bogata, puna ruva i kruva, ića i pića, međutim nije to bilo uvijek tako pogotovo u vrijeme ratova. Za vrijeme prvog svjetskog rata vlada je velika neimaština i glad iz razno raznih razloga. Silni mladi ljudi su otišli u rat nije imo ko radit, a znamo da je u to vrijeme sve se radilo ručno i ovisilo o mlađoj radnoj snazi. Silni konji su pokupljeni za ratne potrebe ono što je ostalo uglavnom nije za neki posal. Vlast je kupila sve što se može pokupiti za vojsku od hrane, odjeće pa sve do crkvenih zvona i mjedeni mužara (avana) koji su služilo za proizvodnju municije. Narod se jadan snalazio kako je tko mogo i umijo, ali vrlo trško. Lukić je zabilježio mnoge situacije iz kojih se vidi neimaština i glad, težak život onih koji su ostali kod kuće uglavnom su to žene, djeca, stari i nemoćni
30.5.915
Gačić Andrija govori. U Brodu nema brašna, nema ni mesa, jest se ne more dobit za novce. Eto gotov glad, svit će pomrt od glada, a kud će soldati, kad je kila kruva 6 seksera.
19.6.916.
48.) Stanić Jula. Pekla bi postupaljku, jer je mali Pero proodo, a ne mogu nemam od čega (ne mogu od kukuruznog brašna, ne ide), a baba Tera ne bi donila brašna, a znala bi jest.
22.9.916
65.) Pitlović Marija. Išla je Stanić Kata Mitrova mati k bilježniku u općine, da dobije žita, on joj nije do, nego kaže ovo: „Dok imate i 1 zdjelicu brašna u kuće, ne dobijete odavle ništa. Jesil čula? Jesam! A ja ću, veli snaša Kata, kad đeca ne budu imala šta jest, dovest svoje 4 unučadi k vama i ostavit vud, pa ji vi ranite. –
13.2.917
5.) Franjo Blaževac iz Donje Bebrine govori: Nas 4 išli na sanama u Šidski kotar po žito i Zob. Dobro prošli, al su nas u Cernoj serežani stavili i oteli nam žito i zob, ićemo molit u Zagreb, da nam se vrati, da imamo šta jest.
20.6.917
80.) Kata Pitlović štoj udana za Komesarovića govori. Danas došla bosanka i dovela jedno muško dite od 10 g, pa bi ga dala komu za čobana, da se prerani. al ne da se dite od matere, pa kraj. Plače dečko, a i mati. Ima ih još doma petero, a nije šta jest, gladni su. Zove ga i komšinica Mara, da će dobit kruva, proje, mesa, al on neće pa neće, da ode od majke, ma bit će i gladan al uz majku.-
23.6.917
96.) Gačić Marta: Dva dana nismo kruva ni proje jeli, kad nemamo, nauzajmivali smo sve sreda u komšiluku, imat će mo šta vraćat. Sad smo stukli dvi vreće ječma, pa smo odvezli na mlin i bit će ječmenjaka, dat će se živit i s njim bolje nego gladan bit.
6.8.916
85.) Berta Lukačev: Tjela mlada Đurića skočit u Savu, pa su je ljudi oterali.- To je od gladi. Svekar đed Franja ošo u Vrbu kćeri, čojek u Galicije, ona vamo sama nema šta jest, pa bi to uradila.
Kako govori sam naslov „život obitelji mobilizirani vojnika“ međutim nije svatko tu tešku situaciju proživljao jednako. Sigurno su najosjetljivija populacija bila djeca za koju često smatramo da nisu svjesni situacije u kojoj se nalaze, međutim nije to tako. U lukićevim zapisima spominje se jedna tragikomična situacija
26.4.916
53.) Gačića Antun veli: Došo sam jučere na 21 dan, iz Galicije, a Đuro mali neće k meni ni blizu, zaboravijo me.-
Vrlo rano morali su raditi teške fizičke poslove pogotovo su morali čuvat marvu, izostajali bi iz škole na što su se učitelji bunili, međutim nužda zakon minja, borba za goli život je jača od svih regula.
14.6.916.
84.) Išle su danas žene u općinu, tužio je meštar, što ne šalju đecu u školu, nego za marvom, i to su Pitlović Marija, Leović Marija, Čaklovac Eva, Pitlović Tera, Damičević Stana, a bome viču i prite se meštru, šta i je tužio?
Mladi ljudi otišli na front, mlade žene i djevojke ostale kod kuće, a krv nije voda. Događalo se tih dana svašta, kružile su razne priče možda i nije sve istina ali istine svakako ima. Spomenit ću samo dva Lukićeva zapisa iz 1915 koja puno govore.
26.12.915
45) Pitlović Tera. Bilježnikov sin se oženio u Srbije. On je tamo imo ženu i dite. Mlogo je naših ljudi tako šta napravilo, da im je samo ljepše bilo živit u roblju, pa da ne umru od gladi.-
31.12.915
100) Stanić Ruža. Čula sam da se jedna žena udala u Kopanice, a čojek joj živ, piso skoro iz roblja, da je živ i zdrav.- Sad čija će ona bit, prvog ili drugog čojeka.-
Možemo si postavit pitanje zašto se to radilo dali su te žene to radile što su bile šarene ili iz čiste potrebe. Ima tu svega ali najvećem broju slučajeva radi se o borbi za opstanak. Ako uzmemo u obzir tadašnji način života, kada su ljudi bili oslonjeni jedni na druge. Muškarac nije mogao živjeti bez ženske ruke i obratno. Udovica ili žena koja je živila sama bila je osuđena na neimaštinu, glad siromaštvo.
Pokušao sam kroz ove Lukićeve zapise dočarati kolikoje to moguće život u obitelji, kako bilo da bilo obitelj kao osnovna zajednica života uvjek stradava. Prema nekin tvrdnjama da nije bilo prvog svjetskog rata Hrvata bi danas bilo oko dva miliona više.
Mato Blaževac
Bebrina
