Svi mi uživamo u sevdalinkama i rijetko tko će reći da ih ne voli i da ih ne diraju u srce, a to je dokazala i prva večer festivala na kojoj je prikazan dokumentarni film “Sevdah” produkcijske kuće „Studio dim“ redateljice Marine Andree Škop. Također pohvale Gordani Dramić na divnoj foto-retrospektivi dokumentarnog filma “Sevdah” u predvorju Gradske knjižnice. Promatrajući lica, kojih je bilo iznenađujuće puno na projekciji, primjetila sam da film nikoga nije ostavio ravnodušnim, pa tako ni mene. Osmjesi, lagana pjevušenja i uzdasi nostalgije ispunili su prostor MKC-a, a ljudi su ostajali i nakon projekcije pričati o svojim djetinstvima i, iako vrlo kasno, popiti kavu.
Abbott & Fridman – workshop
Drugi dan festivala je počeo mirno i ugodno, a završio vedro i glasno. Organizatori su posjetiteljima priuštili bogate radionice domaćih i stranih jazz glazbenika, a prve radionice započeli su, vrlo pristupačni i simpatični amerikanci, Bob Abbott, oduševljavajući sve prisutne basiste i ostavljajući ih bez daha, i Vladimir Fridman, očaravajući nas kojom je lakoćom svirao, prezentirao i objašnjavao. Profesori, što reći?
Ponovno valja pohvaliti posjećenost, a u ugodnom glazbenom druženju prisutni su mogli puno naučiti od dvojice virtuoznih profesora.
Barać-Cristea Duo
Nakon pauze, koncertni dio festivala otvorili su Zlatko Barać-Sorin Cristea Duo svirajući lagani opušteni jazz koji je publika odlično primila. Odradili su odličnu svirku mješanjem saksofona i bassa. Dalo se čuti koliko su obojica virtuozi, svaki svog instrumenta (Sorin Cristea također i za violinu, što nažalost nismo imali prilike čuti), ali se također osjetio, rekla bih, manjak usviranosti ova dva glazbenika, no toga su svjesni i sami. U razgovoru sa Cristeom sam doznala, nakon moje pohvale, da nije zadovoljan svirkom tu večer, ali bih rekla da je tu bilo i skromnosti, jer nisu razočarali!
Poslje pauze na binu su izišli već spomenuti Bob Abbott i Vladimir Fridman, nastupajući pod imenom Music Pilgrim Duo. Inače nastupaju kao trio, ali nažalost tu večer treći član nije mogao doći. Naime, ostavili su cijeli MKC u šoku, mješanjem jazza i bluesa sa latino glazbom, ruskom etno glazbom, klasičnom, u biti da ne nabrajam, šou!
Izuzetna virtuoznost, energija, dobro raspoloženje, osmjesi… I da, kada smo već kod osmjeha, ne mogu ne spomenuti predivan osmijeh Bob Abbotta u kojem se vidjelo koliko je zadovoljan i sretan, koliko zbilja uživa u tome što radi, a o zatvorenim očima, osmjehu i nadasve simpatičnom plesu Vladimira Fridmana da ni ne pričam. Ne želim duljiti sa profesionalnim izrazima, ali učinili su tu večer nezaboravnom, i ne govorim to tek tako. U kasnijem ragovoru s Bobom i Vladimirom sam saznala koliko, osobito Bob, obožava Hrvatsku i koliko uživaju ovdje, a ta je činjenica doprinjela i njihovom nastupu. Svakako je lijepo čuti kako se o hrvatskoj jazz sceni čuje i izvan kontinenta, a kamoli naših malih granica.
Mičetić – Divjak – Kaplowitz
Završni dan je nastavio u istom štihu tople, prijateljske atmosfere i odlične glazbe. Radionice je započeo odlični američki klavijaturist Joe Kaplowitz. Joe je započeo stalno napominjajući kako on u svoje jazz sviraje ubacuje prizvuke različitih vrsta glazbe: od soula pa sve do bluesa i rocka 70-tih. Njegov dio radionice prošao je tako što su posjetitelji većinom odmahivali rukama s gestom „ma ovaj nije normalan“, što zbilja nije, fantasično sviranje bas dionica lijevom rukom, te desna ruka koja se praktički ni ne vidi koliko brzo i lako prelazi po tipkama, stvarajući toliko catchy i impresivne melodije, ostavljajući nas sve znatiželjnima i željnima još, pa tako ni pitanja nije nedostajalo. Radi svega što smo čuli, uopće nas ne čudi što ga Tamara Obrovac toliko obožava!
Nakon njega radionicu je držao Bruno Mičetić, po osobnom mišljenju i ukusu, alfa i omega domaćeg jazza, a tako slabo poznat obzirom na to koliko je zapravo genijalan glazbenik. Pristupajući radionici na pravi način, prvo tražeći za pitanja, dotakao se odmah tema koja su nas zanimala te je sve objašnjavao lakoćom i razumljivo čak i za gitariste, poput mene, koji inače, niti sviraju pretjerano jazz, niti se oslanjaju previše na neku teoriju.
Za vas koji ne znate, a bi trebali znati, par riječi o tome tko je Bruno Mičetić. Riječki jazzer, školovao na Konzervatoriju u Klagenfurtu, naravno odsjek za jazz, kojega su prepoznala zbilja velika imena, recimo Ratko Divjak (za bubnjevima inače Ratko DivLjak, sa tim godinama imati toliko energije i nakon toliko godina sviranja svirati s toliko ljubavi i želje kao da tek počinje, to valjda može samo on) koji sa Brunom svira u njegovom triu, zajedno sa Kaplowitzem. Topla preporuka svima, koji možda i nisu neki obožavateji jazza, a cijene dobru svirku, da poslušaju Bruno Mičetić Trio i njihov „Phantoms’s Whisper“. Naime, sviraju jazz standarde pomješane sa svime pomalo, od samih početaka i be bopa 40-tih, pa tako i hard bopa, sve do jazz-rocka, što se osobito čuje kod Kaplowitzeva sviranja. Sišli su sa bine zadovljni, zbog ogromnom aplauza i standing ovationa su se vratili na nju još zadovoljniji, što meni osobno puno znači. Očarani smo izlazili iz prostora MKC-a željni još i još..
Malo sam oduljila, ali ništa od ovoga nisam mogla prešutjeti. Tri predivna dana. Nije smetalo ni kišno vrijeme radi kojeg River Jazz Fest nije bio toliko River jer nije bio uz Savu kao prošle godine. Jedno veliko hvala Danijelu Peršiću na ovom predivnom festivalu i odličnoj organizaciji. Sve u svemu, dobre vibre, dobra glazba, i svaka čast Županjcima što se okupili u tolikom broju, ali moram napomenuti i toliko mladih koji su došli zbilja slušati i uživati, podržati scenu.
Tko je propustio, propustio je puno.
mixer.hr
