Nakon što su mnoge njive zakorovljene jer ih nema tko obrađivati; nakon što su brojna sela potopljena jer ne znamo održavati iskopane kanale, a nasipi ne uspijevaju izdržati ni malo snažniju bujicu; nakon što nam plodne oranice svako drugo ljeto ispucaju od suše jer nismo izgradili sustave navodnjavanja poput nekih poduzetnijih naroda koji su na taj način kultivirali pustinje; nakon što smo poljoprivredu učinili socijalnom kategorijom ovisnom o državnoj sisi i njezinoj milosti i dok su oni pametniji odlučili ostaviti se ćoravog posla pa umjesto tradicionalnih kultura ovog podneblja uzgajati lavandu, batat, goji bobice, andski krumpir ili kinesku paulovniju – dođosmo nasred ove još uvijek bogate i izdašne zemlje do prosjačkog štapa, dozvolivši da od radišnih i veselih ljudi postanemo srditi žicaroši javnog novca i zajapureni inadžije centralnim vlastima.
Ali, bit će bolje. I to ubrzo! Vidjet će se da nije sve tako crno, već da ima i nešto crnije što će nam donijeti svijetlu budućnost. Nafta, braćo Slavonci, nafta! Kažu da je ispod napaćene i zapuštene slavonske crnice ima u obilju. I to takvom da bi se k’o Teksašani mogli valjati u njoj.
Sjetili se, naime, u aktualnom Ministarstvu gospodarstva kojem je na čelu naš lega iz Osijeka, da ležimo na nafti i plinu. Crpit ćemo ih i zaposliti tisuće ljudi, zarađivati milijarde (eura ili dolara, ne rekoše, ali svejedno je!) i postati ono što smo već trebali biti – energetski lider ovog dijela Europe. Sve to je, sav naenergiziran, najavio ministar Vrdoljak kada je prije nekog vremena u Osijeku otvorio prvo javno nadmetanje za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika na kopnu. Konkretno, na nemalim područjima uz Dravu te nešto manjima uz Savu i na samom istoku Slavonije. Dosjetili se ministar i njegova ekipa da su upravo ovdje prije četrdesetak godina bila najveća crplilišta nafte i plina u Hrvatskoj, pa priupitali stručnjake u Ini što je s tim, u međuvremenu zanemarenim potencijalima. Kada dobiše potvrdne odgovore, sinulo im, kao ministrovom omiljenom crtanom liku – profesoru Baltazaru – da bi ovdje iznova valjalo podići bušotine i izvući svo to silno crno zlato na kojem ni ne znajući ležimo.
Obećanja su silno uzbuđujuća i daj Bože ili Vraže – ‘ko li već drži sudbinski portfelj nad tim biznisom – da se u punoj mjeri i ostvare. Do sredine veljače iduće godine natječaj će biti zaključen, a prve bušotine i s njima sva ona silna nova radna mjesta, trebala bi biti otvorena već polovicom iste te iduće godine. Koja je, slučajno, i – izborna. A kad šiknu prvi plin i nafta: čuvaj se Rusijo!
Možda karikiram i pretjerujem, ali ništa manje nego i sam ministar koji reče da je “ovaj natječaj puno perspektivniji za potencijalnu proizvodnju, nego onaj na moru, jer ovdje imamo dokazanu proizvodnju”. A sjetimo se što je govorio kada je otvarao onaj “jadranski” natječaj: da će Hrvatska, ako se pokaže da su zalihe nafte u podmorju doista goleme kao što se procjenjuje, postati malom Norveškom!
Bacimo pogled nakratko u prošlost. Neki su domaći mediji već pisali o tome kako su njihovi novinari dobili na uvid dokumente iz američkih istraživanja provedenih još početkom 1990-tih prema kojima se “samo na području Slavonije nalazi 86 milijuna barela nafte, 904 milijarde kubičnih metara plina i 28 milijuna barela tekućeg plina”. Navodno je upravo to bio glavni motiv mađarskog MOL-a da se ugnjezdi u našu Inu, a zatim, uz pomoć blagoglagoljivog “čudotvorca” iz Dugobaba, dočepa upravljačkih prava neproporcionalnih svom vlasničkom udjelu u Ini. Mađari su, kaže ova napeta priča, nakon sloma Sovjetskog Saveza koji ih je dotad opskrbljivao naftom i plinom, ostali na brisanom prostoru te su, pravodobno naumivši osigurati izvore energetske stabilnosti, već tih godina pomoću američkih stručnjaka proveli istraživanje o potencijalnim zalihama plina i nafte u panonskom bazenu. To je istraživanje, iz kojeg potječu i gore spomenute brojke, navodno pokazalo da u čitavom panonskom bazenu upravo područje Slavonije krije najveće zalihe nafte i plina.
Vratimo se našoj bajci u kojoj ćemo, kako kažu, postati “mala Norveška” iako mi se čini neumjesnom, pa čak i bestidnom usporedba sa zemljom koja je svoje energetske potencijale odavno osvijestila i njima tako mudro rukovodila da je, pametnim izdvajanjima viškova prihoda od proizvodnje nafte i plina u mirovinske fondove zbrinula i ovu i par idućih generacija svojih građana koji ionako već žive u nama nedohvatljivom blagostanju.
To što možda ležimo na silnim zalihama nafte i plina još uvijek nas, čak i kada ih počnemo crpiti i unovčavati, ne čini “malom Norveškom”. Uostalom, i jedna Angola ili Venezuela ili Nigerija plutaju na nafti pa nisu “male Norveške”. Naime, kao i nama, nedostaju im – Norvežani.
P.S. A regionalnim političkim bećarinama ne preostaje drugo nego da svoju neslužbenu himnu preinače tako da joj refren glasi: “Zacrni se, Slavonijo, nafta tvoja nek poteče…”
osijek031.com
