Kao pripadnik mlađe generacije Hrvata odavno sam se pomirio s tim kako nikada neću moći imati ni izbliza uvjete za studiranje, za posao a pogotovo ne za pravednu i pravodobnu plaću kao u nekim drugim „normalnijim“ zemljama. Upoznati smo s mnogim deformacijama koje se zbivaju u političkom životu Lijepe naše, ali ono s čim se nikada neću moći pomiriti i neće mi biti jasno, a to je, kako lako pognemo glavu na svaku nepravdu koja se događa oko nas, pri tome se nadajući i moleći: „Bože, samo da meni ne bude ništa i sve će biti uredu već sutra…!“
Takva logika nema nikakvoga smisla jer je jasno da će i mene dočekati ista, ako ne i veća, nesreća te je k tomu samo pitanje trenutka. Tumarajući dvadeset godina kao „guske u magli“ – S. Radić, sada postaje sve vidljivije kako dolazi ključan trenutak u povijesti naše države a to je razračunavanje s raznim ideologijama, aferama, pronevjerama novca zbog kojih i jesmo tu gdje jesmo, dakle, nigdje!
Vodeći ljudi u Hrvatskoj su zoran primjer ljudske pokvarenosti, licemjerja, laži, spletkarenja… – dakako, ne bitno kojeg je tko stranačkog predznaka – rezultat je na kraju uvijek bio isti – novi tajkuni, nove propale tvornice, novi ljudi na burzi rada koji traže posao. U zadnje vrijeme primjećuje se „poplava“ referenduma o nekim ključnim pitanjima koja određuju budućnost naše države. Ono što je bitno u svemu tome je da ključne odluke povlače ipak ljudi koji nisu plaćeni za to jer vole državu u kojoj žive, dok oni koji su plaćeni ne rade ništa iz nekoliko razloga – ili nisu sposobni ili nemaju petlje niti znanja i jednostavno, nije im u interesu – opće rasulo i deprimiranost građana im odgovaraju za daljnje manipulacije. Svjedoci smo ovih dana kako se mnogi pozivaju na slobodu izražavanja, slobodu medija te pod tom krinkom rade što ih je volja uglavnom sebi na korist i manjoj skupini ljudi. Tako npr. imamo kazališnu predstavu koja je održana u HNK Rijeka gdje su glumci imali na gaćama slike određenih ljudi koji ih ne mogu tužiti jer, eto čuda, tako bi se povrijedila sloboda umjetničkog izražavanja.
Privatizirane kazališne predstave, privatizirani (Hrvatski nogometni savez) HNS i neredi koji se uz to vežu, a koje treba osuditi, govore nam kako nešto iz korijena nije dobro – očita je želja za moći, novcem i svime što je s time povezano jača od svega onog što je pozitivno i što nas čini više ljudima. Nikoga nije briga za potrebe običnoga čovjeka koji jedva preživljava dok se s druge strane provode nemile predsjedničke kampanje i ulažu velike svote novca u „popularnost“ predsjedničkih kandidata i to ne iz privatnih nego i iz državnih izvora što je trenutni predsjednik javno priznao i ponio se prema tome kao nečemu što je sasvim normalno..!? S druge strane kandidatkinja za predsjednicu „pomaže“ starici koja prosi izvadivši podeblji novčanik udjelivši joj ponešto novčića ne mogavši šutke proći pokraj a novinari svuda uokolo slikaju i snimaju…
Do Županje se još nije stiglo, ali vrijeme Adventa i darivanja je pred nama. Dugo se nije čuo osmjeh zadovoljstva negdje na ulici, nego se uočavaju građani koji tumaraju lijepim pločnikom zamišljeni i s pitanjem na usnama: „Što i kako sutra?! – odgovor na to pitanje je također vidljiv – nema nikoga; svi su odavno otišli ili s kartama u ruci za bolji život spremaju se otići u neku njima „obećanu zemlju“.
Više ne želim kuditi ovu ili onu državnu vlast jer ne žele bolje ljudima od kojih žive; mora se dogoditi nešto gdje će se sve slomiti a to će, za nadati se, biti ubrzo – MMF, Advent, rođenje maloga Isusa… što god, samo da se dogodi što prije jer ovako više ne ide.
M. Tetkić
