“Zdrav čovjek ima tisuću želja. Bolestan samo jednu.”
Ne znam tko je prvi izgovorio ovu narodnu poslovicu, ali njena poruka je univerzalna. Na svakom jeziku znači isto. Kad smo bolesni naša jedina želja je ozdraviti. Svatko tko se zbog neke vlastite tegobe ili bolesti svog bližnjeg zatekao u doktorskoj čekaonici ili bolničkoj sobi, može shvatiti koliko ima istine u tih nekoliko riječi. Može čak osjetiti njihovu težinu. Ali i nadu u ozdravljenje.
Jedna takva ljudska sudbina uvukla se u naše živote. Vijesti putuju brzo i svi smo saznali da se Vedran Vručina teško razbolio. Osobno ga uopće ne poznajem, nisam njegov bliski prijatelj niti stara školska kolegica. Poznajem ga onako kako se većina stanovnika ovog grada poznaje. Usputno i u prolazu. O njemu znam samo sitnice. Vjerojatno kao i on o meni. Znam da je s radošću pjevao svete mise sa svojim „Shalomovcima“, da mu supruga ima prekrasnu dugu kosu, da je otac dvoje dječice…ali ne znam o njemu ništa intimno. Kad mu je rođendan, koliko je godina u braku i kako mu se zovu djeca, meni je nepoznanica. Kakve filmove voli gledati i ima li kućnog ljubimca, koje mu je najdraže jelo ili najdraža knjiga…ništa od toga ne znam. Meni je Vedran samo poznanik, mladi muškarac iz istog grada, ali svojim je bližnjima isto što su i meni moji voljeni. I to mi je dovoljno. Ne moram znati ništa više da bih mu željela dobro.
Novosti o njegovoj bolesti prenose se od prijatelja do prijatelja, od poznanika do poznanika…i svi smo se zarazili. Ne tračem, već suosjećanjem. Njegovi bližnji su pokrenuli humanitarnu akciju, te aktivirali sugrađane. Gotovo u svakom kafiću na šanku stoji kutija za prikupljanje dobrovoljnih priloga. Isto je i u brojnim tvrtkama i javnim ustanovama. Čak su se i županjski glazbenici uključili u ovu priču i humanitarnim koncertom u prostorijama MKC-a ovog vikenda uljepšali kišno veče. Melodija dobre glazbe odsvirana po notama humanosti okupila je Vedranove sugrađane, a zainteresirana publika imala je dvostruku sreću. Mogla je uživati u lijepoj glazbi i ljudskoj velikodušnosti, a zahvaljujući mladima iz župe sv. Nikole Tavelića uskoro će biti još niz drugih aktivnosti putem kojih ćemo moći pružiti potporu ovoj mladoj obitelji.
Svaka kap pomoći jednako je važna, jer mnoštvo kapi čini ocean. Mala djela dobrote spajaju ljude u veliku obitelj, a kada smo okupljeni oko zajedničkog cilja, tada, unatoč svim našim razlikama, stvaramo sklad. Tada razumijevanje nadvlada predrasude, a želja za pomaganjem otjera sebičnost. Tako je bilo i kad je savska voda zaprijetila našim životima. U nevolji čovjeku brzo postane jasno što je uistinu važno. Jedini je problem što zaboravimo biti složni kada nam ne prijeti opasnost. Možda bismo češće trebali biti dobri jedni prema drugima i tako dopustiti ljubavi da promijeni ovaj svijet.
Vedranova bolest nas je podsjetila da su suosjećanje i pomaganje drugima jedini put do trajne sreće u životu i zato mu, uz želju za brzim ozdravljenjem, šaljem i svoju iskrenu i potpunu zahvalnost.
Viktorija Majačić
19. ožujka 2017. godine