Ljudi ispijaju kave pod ljetnim nebom, kao i nekad. Dunav još uvijek teče. Veličanstveno kao uvijek. Njegova široka voda bila je i ostala nijemi svjedok života ovog grada. Kad sam nedavno sjedila na obali kod onog kamenog sidra u centru grada, iako sam gledala divne riječne modrozelene valove, kroz glavu su mi prolazili prizori iz rata. Slike televizijskih izvještaja duboko urezane u dječje sjećanje, odjednom su isplivale na površinu. Umjesto šuma dunavskog vjetra, zvuk Sinišinog glasa odjekivao mi je u ušima. Vidjela sam i lice one uplakane šestogodišnje djevojčice u plavom kaputiću, dok sam zurila u bogato korito moćnog Dunava.
Izronile su i moje srednjoškolske uspomene. Prvi razred gimnazije. 1994-ta. Sjećam se kako sam te zime nosila stari sivi mamin kaput. Svoju sam zimsku jaknu bila prerasla, a tada nije bilo vrijeme za kupovinu novih stvari. Štedjelo se na svemu na čemu se moglo uštedjeti. Živjelo se racionalnije. Znali smo što je uistinu važno. Rat nam je tu lekciju utuvio u glave. Bili smo zadovoljni s onim što imamo. Sve je bilo nekako skromnije, ali i značajnije. Čak smo i gledanje filma „Vukovar se vraća kući“ u prepunoj kino dvorani shvatili i kao dužnost i kao povlasticu. Još mjesecima poslije svi smo se međusobno pozdravljali poput tate i sina iz filmske priče. Pamtim i odlaske na Festival glumca, netom poslije rata. Sjećam se razrušenih zgrada koje pričaju svoje tužne priče i nas srednjoškolaca, željnih života, na malom putovanju. Jednodnevnom izletu na predstavu u Vukovar.
Ali, tek sad mi je bolno jasno, koliko smo tada, kao klinci, malo shvaćali o ratnim strahotama. Dakako, vrlo smo dobro poznavali strah, zabrinutost i jezivu atmosferu. Znali smo da ´opća opasnost´ nije samo voljeni bend čije smo pjesme slušali na radiju. Znali smo što znači trčati u sklonište, spavati u odjeći i buditi se uz zvuk sirene, brinuti se gdje je tata, gledati uplakanu mamu, jesti „s nogu“…Vrlo dobro smo znali kako zvuče granate u letu…to grozno zviždanje tko jednom čuje, nikad ne zaboravlja. Poznavali smo štetu i nesreću koju ljudima donose bombe i njihove krhotine. I mi smo, poput razrušenih gradova, bili stradalnici. Svatko na svoj način. Ali uopće pojma nismo imali koliko je malena linija između čovjeka i zvijeri. Između života i smrti. Ljubavi i mržnje. Tek kad smo odrasli, saznali za sve mračne tajne koje su se odvijale pod okriljem rata. Za sve žrtve i nezamislive patnje jednog grada i njegovih stanovnika. Tek godinama kasnije shvatili smo što znači kad grad padne.
Ponekad, još uvijek se pitam zašto nam je rat morao ukrasti djetinjstvo, skratiti mladenaštvo i pretvoriti nas u zabrinute mlade ljude. Zašto je najgora ljudska izmišljotina morala poharati naše živote? Zašto pristajemo biti oruđe beskrupuloznim vladarima? Zašto sirotinja gine,a bogataši skrivaju svoje sinove od nišana neprijatelja? Zašto politika nije sluga narodu? Zašto je rat nekom brat? Čemu svo to zlo? Ta grozna nepravda? To ubijanje? Zašto samo ponavljamo iste greške iz prošlosti? Zbog takvih nemirnih misli uvijek posegnem za knjigom Siniše Glavaševića. Najčešće u danima oko tužne obljetnice stradanja. U studenom. Kada čak i hladni zrak daje posebnu notu njegovim rečenicama. Uvijek mi pruže utjehu. Često se pitam kako je taj čovjek, tada tridesetogodišnjak, dok je rat svojim oštrim zubima kidao život i uništavao ljude, imao snage za ljubav i poeziju. No njegove riječi uvijek me iznova uvjere da je ljudsko srce najveća, najčvršća i najšira stvar u čitavom svemiru. A njegov glas još uvijek glasno progovara. Još uvijek se čuje. Njegovo srce kuca dalje. U svima nama. I osobito u gradu na Dunavu.
Sinišinim stopama nedavno sam pošla i ja. Naoružana svijećama i s ogromnom knedlom u grlu. Uputila sam se onom vijugavom cestom do Ovčare koja je 1991. godine svoje putnike vodila do mučeničkog kraja. Prekršivši sve moguće ženevske i ljudske konvencije, kradom su ih odvezli autobusima iz vukovarske bolnice ravno u smrt. Najmlađa žrtva ovog krvoprolića imala je šesnaest, a najstarija 77. godina. Sve su mahom bili ranjenici, medicinsko osoblje i neprijatelju nepodobni civili. Tamo su mučki pogubljene i dvije žene. Jedna od njih bila je u šestom mjesecu trudnoće. Svi oni završili su jednako. U batinama, mučenju i iživljavanju. U patnji. Datum smrti svima im je isti.
Ja sam prema mjestu njihova stradanja išla slobodna. Kao hodočasnik. Tišina, uz koju sam stupila na tlo te pustopoljine, usred divljine, među njivama, ne može se usporediti niti sa jednom drugom tišinom. Sunce je bilo visoko na nebu, ljetna vrućina je ispunjavala zrak, a meni su srce i mozak zamijenili mjesta. Koraci su mi odjednom postali teški, svaki atom mog bića zgrčio se od nemoći, a rebra su me, sa svakim novim udahom, boljela sve više. Bijeli oblaci su mirno plovili ravnicom,a lišće onog visokog debla pred stratištem glasno je šumilo o prošlosti. Sjela sam, preplavljena izmiješanim osjećajima, u njegovu hladovinu i zamišljala sve te nesretne ljude. Obične ljude. Poput vas. Poput mene. Učitelje, sanjare, ljubavnike, kuhare, pekare, gitariste, činovnike, bravare, pjesnike, djedove, muževe, stolare. Zamišljala sam kako su živjeli prije rata, što su voljeli i jesu li imali ruže u svojim dvorištima. Ali, zamišljala sam i agoniju njihovih zadnjih sati života. Bol isprebijanog tijela. Neutaženu glad. Krv iz nosnica. Slomljeno srce. Strah od smrti. Pitala sam se jesu li im životi proletjeli pred očima? O čemu su razmišljali, dok su u hangaru, u kojem su bili zarobljeni, čekali kraj svoje kalvarije? Možda se netko prisjećao lica svoje žene i u slici njenog osmijeha pronalazio utjehu? Možda je netko razmišljao kako je sa tim istim komšijom, koji mu je sada i krvnik i kadija, pio rakiju iz iste boce prošle jeseni? Možda je netko poželio da opet sjedi uz obalu Dunava i peca mirisne šarane, mesnate somove i vitke kečige? Možda se netko prisjećao kako je učio svoju malu unuku voziti bicikl…možda je netko maštao o tome kako svome sinčiću čita priču prije spavanja… Možda je netko samo želio još jednom zagrliti svoje bližnje…možda je netko žudio posljednji put poljubiti tople usne svoje drage… Možda.
Možda su se sjetili trena kad su prvi put čuli plač svog djeteta? Možda su se sjetili vlastitog djetinjstva, psa kojeg su sa sobom vodili na pecanje ili ljetnog kupanja u mirisnoj vodi Dunava? Možda se netko sjetio kako je bio ukusan onaj fiš-paprikaš što su ga kuhali lani za Badnjak? Možda su razmišljali o svom zadnjem obroku…šniti ustajalog kruha ili kakvom tvrdom komadiću dvopeka? Možda su razmišljali o svemu onome što su u životu htjeli učiniti ili o onome što su trebali drugačije uraditi…možda su se kajali se zbog nekih grešaka, zbog riječi izgovorenih u ljutnji, povrijeđenog ega i uzaludnih sebičnosti… Možda su žalili zbog propuštenih prilika? Možda su poželjeli da mogu iznova proživjeti život…ovoga puta kao mudriji i bolji ljudi? Možda su suzama gasili vlastitu žeđ? Možda nisu izgubili nadu i vjeru u ono što je dobro i humano…možda su u tom zvjerinjaku pronašli spas u vlastitoj ljudskosti? Tko od nas može znati jesu li našli mir u svojim srcima? Jesu li pred tom dubokom jamom, usred svog tog jada i muke, pred zadahom smrti, našli svoje iskupljenje? Nitko od nas nema odgovore na ta bezbrojna pitanja. Nikad nećemo saznati. Ta tajna pripada njima. Mi možemo samo vjerovati da krvnik nije istrgnuo čovjeka iz njihovih grudi. Vjerovati da su u svojim zadnjim trenucima znali da su bili voljena ljudska bića, vrijedna ljubavi i bez ikakve krivice za ovakav stravičan sud.
I sve dok bude putnika namjernika koji će dolaziti na ovo mjesto, usred ničega, zapaliti svijeću i razmišljati o strahotama rata, njhova patnja neće biti uzaludna. Mržnja nikad ne pobjeđuje. Čak ni u smrti. Ljubav i oprost jedino su mjerilo života, a svaka svijeća koja gori u njihovo ime, podsjetnik je i nama samima kako je krhak i dragocjen ljudski život. A kada jednom netko bude palio svijeću nama u čast, sve naše sitne brige i veliki ponosi neće biti važni. Sve materijalno nestat će u trenu, sve razlike ispariti, a ostat će samo naša dobra i loša djela. Zato, dok još imamo priliku, budimo živi spomenik žrtvama rata i izrazimo im svoju zahvalnost na jedan jedini mogući način. Živeći i umirući u miru.
Viktorija Majačić
03. kolovoza 2015. godine