VIKI U DVORANI „KRISTAL“

Sredinom prošlog stoljeća, dok je radničko naselje u krugu tvornice šećera bilo tek pupoljak, svoje latice otvorio je i prostor kazališne dvorane, te obližnji restoran. Ubrzo je osnovano i kulturno-umjetničko društvo, a na radost mnogih, i njegove brojne sekcije. Glazba, folklor i gluma ispunjavale su ovaj prostor i okupljale ljude. Od tada je proteklo mnogo savske vode, ali, na našu sreću, još uvijek se okupljamo na istom mjestu zbog iste razonode – drame, komedije, plesa i pjesme. U tom nevelikom, ali izvrsnom kazališnom prostoru, sigurno ste bezbroj puta bili ganuti do suza. Ruke su vas boljele od pljeskanja zbog nastupa djece ili unučadi, prijatelja ili gostujućih umjetnika. Većina vas dobro poznaje taj prostor. Možda ste nekad u njemu doživjeli i prvi spoj; prvi izlazak u kino kao zaljubljeni par. I to je moguće. Mnogo toga stane u šezdesetak godina, čak sam i ja na tim daskama bila pod svjetlom reflektora. Posebno se sjećam jednog školskog nastupa i mog recitiranja pjesmice Ratka Zvrka. Zvala se „Smrt slavnog miša“. Na sceni sam bila toliko nervozna, pa od straha nisam ni trepnula. Stajala sam poput olovnog vojnika i žurno izgovarala strofu za strofom. I iako nisam se nigdje zabunila, trema je bila jača od mene. Trebalo je još nekoliko takvih isprepadanih nastupa, ali s vremenom, oslobodila sam se od straha i pretvorila ga u veselo očekivanje. Poput mene, bezbrojni su se ljudi iza tih istih kulisa pripremali za svoj nastup. Sigurna sam da se u svakoj županjskoj obitelji krije barem nekoliko članova koji su imali svojih pet ili više minuta slave u toj dvorani. Brojni godišnji koncerti, dramske izvedbe i dječji nastupi doživjeli su svoje ovacije pod tim krovom. Mnogo je glasova protutnjalo tom dvoranom. Baš kao u nedjelju, četvrtog prosinca. Čitava zgrada tresla se od smijeha, a pljesak je odzvanjao hodnikom. Mrak teatar imao je premijeru svoje predstave „Romeo i Julija“ koja je dočekana sa velikom znatiželjom publike. Vjerujem da nitko od onih koji su pogledali predstavu nije ostao bez veselih dojmova, jer Mrakovci su opet izmiješali nešto staro i novo, te još jednom dokazali da znaju pogoditi žicu publike.
U toj istoj dvorani, u njenoj toploj i intimnoj atmosferi, dva dana prije ljubavnih zgoda i nezgoda Romea i Julije, u petak, 02.prosinca, udruga Golubovi Županja poklonila je svojim članovima, prijateljima i rodbini malu svečanost. Scenografija je bila božićna, a srca vesela. Kroz priču o Grinču koji je ukrao Božić podsjetili su nas da su najbolje stvari u životu besplatne. Na taj smo način zajedno obilježili održavanje Međunarodnog dana osoba s invaliditetom. Bilo je lijepo vidjeti ljude okupljene oko istog pozitivnog cilja, jer životi osoba sa invaliditetom, tjelesnim ili intelektualnim oštećenjima, a pogotovo duševnih bolesnika prečesto se odvijaju na najudaljenijoj crti margine društva. Stigma koju oni nose, gotovo u pravilu, uzrokovana je kombinacijom neznanja, bešćutnosti i straha. I upravo zbog toga bilo je još ljepše vidjeti ozarena lica svih koji su nastupali, slušati pjesme i recitacije, te diviti se njihovom trudu i neumornoj radosti. Svima je, tog petka u dvorani „Kristal“, srce naraslo za barem dva broja.
Gledajući njihov nastup, sjetila sam se jednog starog, sada već odavno pokojnog, čovjeka iz mog šećeranskog naselja. Zbog jedne noge koja mu je bila kraća neobično je hodao i nosio onu strašnu, veliku i nezgrapnu, ortopedsku cipelu. Ta crna i teška cipela grubo je odzvanjala ulicom kad god bih ga srela, ali on je bio njena čista suprotnost. Imao je blag izraz lica koji bi se lako i brzo razvukao u osmijeh prilikom pozdrava. Uvijek bio dotjeran; prsluk, košulja, hlače na peglu…oličenje pristojnosti i dobronamjernosti, pravi gospodin. Kao dijete, rado sam ga pozdravljala na ulici, ali i kradom promatrala. Gledala sam ga kao da je ptica slomljenih krila. Nisam se mogla načuditi njegovom hodu. Bilo mi ga je žao i pitala sam se kakav je bio njegov život. Sigurno je bilo mnogo prepreka s kojima se susreo. Pokušavala sam se zamisliti u njegovim cipelama. Više ni ne znam kako mu je bilo ime, ali sjećanje na njega uvijek me ispuni vedrinom. Isti dojam na mene ostavljaju i naši Golubovi. Uvijek me iznova uvjere da prepreke i predrasude uopće nisu važne, jer ljudsko srce ničim nije ograničeno.

Viktorija Majačić