Iste večeri kad je glavni gradski trg bio preplavljen ljudima zbog koncerta Miroslava Škore, u ugodnom ambijentu malenog parka ispred Gradske knjižnice bilo je živahno i veselo. Kondorovim letom uletjeli smo u priču o trideset godina stvaralaštva Josipa Nikolića. Ako ste propustili otvorenje izložbe, slobodno se ovih dana uputite u predvorje stoljetne zgrade i pogledajte bogatu galeriju izloženih radova. Arhitektura, priroda i pejzaži privući će vašu pažnju, a ljudi, djela i običaji zauvijek zabilježeni na fotografijama reći će vam više od tisuću riječi. Ovom izložbom Škljoc vam predstavlja svoj zanat i umijeće, jer škljocanje je njegova profesija, ali i sanjarski poziv. Tog crnokosog čovjeka nije potrebno dodatno predstavljati, svi smo upoznati sa njegovim radom i velikom ljubavlju – fotografijom. Čak mu i nadimak govori sve što trebamo o njemu znati.
Svojim objektivom zabilježio je i od zaborava spasio čitav niz trenutaka. Jedan veliki dio njegovog landranja i škljocanja po svijetu posvećen je ljudskom stvaralaštvu. Pokladne povorke, kazališne predstave, izložbe i promocije knjiga, rock koncerti i dječji nastupi…sve to i još mnogo toga našlo se ispred njegovog fotoaparata. Bilo bi mi uzaludno sada pokušati nabrojati sve manifestacije i događaje koje je zaustavio u vremenu i prostoru, jer u trideset godina stane mnogo uspomena. Ali kada bih morala nekome objasniti tko je Škljoc i čime se bavi, rekla bih mu da je naš dobri kućni duh. Gotovo neprimjetni kroničar života našeg grada, ali i nas samih.
Portreti glumaca i pjevača, slike djece u vrtiću i školi, razredne i svatovske fotografije samo su jedan minijaturni dio, jedna mala kap, u njegovom dugogodišnjem radu. Škljocove fotke našle su se i u mom vjenčanom albumu i svaki put kada vidim ovu svoju sliku kao da se vratim u taj trenutak. Kao da čujem tamburaše kako dolaze mojom ulicom, a ja sjedim na maminoj garnituri, više kao John Wayne, nego kao dama, i čekam da to ludilo počne. Uvijek se iznova nasmijem toj fotki, jer to je ono što mi je Škljoc poklonio. Jedan mali dio mene. Malu iskrenu sliku, lišenu svih pretvaranja i retuširanja. Savršeni portret jednog trenutka. I upravo to izdvaja Škljoca od pukog fotografiranja. Danas čak i ja uspijem uslikati dobar selfie, ali priznajem, za to mi ponekad i treba desetak fotki koje onda, zahvaljujući čudima moderne tehnologije, obrišem.
No dobru fotografiju ne čini dobra kamera, već razigrana duša fotografa. A prava vrijednost i veličina Škljocovog umijeća krije se upravo u njemu samom. U njegovom znatiželjnom i vedrom duhu koji neprestano istražuje svijet oko sebe. U njegovom dječački iskrenom pogledu na život i njegovom umjetničkom oku koje pronalazi inspiraciju u svemu što ga okružuje. Čak i u sasvim običnim, skromnim stvarima, poput paučine ili kore drveta. I onda, kada uhvati takav savršeni kadar, nesebično nam ga daruje. U želji da nas podsjeti koliko ljepote ima na ovom, tako prolaznom i nesavršenom svijetu.
Viktorija Majačić
- kolovoza 2017.
-
