„Što nazivljemo ružom, slatko bi
mirisalo i s drugim imenom“
Vjerujem da je među vama, dragi čitatelji, jako malo onih koji nisu čuli za ova dva imena – Romeo i Julija. Njihovu tragičnu priču krajem šesnaestog stoljeća prepjevao je William Shakespeare, a kojih četristotinjak godina kasnije tu njegovu najpoznatiju tragediju, u našoj malenoj Županji, članovi Mrak teatra odjenuli su u sasvim novo ruho.
Čitav opus ovog književnog velikana još uvijek je živ i njegova djela izvode se na brojnim scenama diljem svijeta. Glumaca koji su igrali neku od uloga u ovoj priči o nesretnim ljubavnicima ima bezbroj. Njenih adaptacija također, a jednoj neobičnoj izvedbi nedavno smo bili svjedoci. Na kazališnim daskama kina “Kristal” gledali smo prizore iz života mladog zaljubljenog para i umjesto gorkih suza, ronili suze radosnice. Nestrpljenje i velika znatiželja s kojom smo dočekali novi uradak naših Mrakovaca bila je gotovo opipljiva. Zbog velikog interesa tražila se karta više, a samo tjedan dana nakon premijere, uslijedila je još jedna izvedba. Scenarij je bio isti. Ispunjena dvorana, gromoglasan smijeh publike i zarazni entuzijazam glumačke ekipe.
Komična šminka kojom su ukrasili lice svjetski poznate tragedije jako joj dobro stoji. Staroj priči udahnuli su novi život i proželi ju našom svakodnevicom. Kroz rimu su nam pjevali o zgodama i nezgodama mladog para, recitirali nam poznate priče o ljudskoj taštini i plesali pred nama u ritmu današnjice. I zahvaljujući toj dobroj recepturi, toj mješavini klasične fabule i moderne satire, dobili smo sat vremena čiste kvalitetne zabave, a glumci zahvalnu publiku koja nije štedjela dlanove.
Neumorno smo pljeskali i iskreno se smijali, jer taj spoj starog i novog uvijek nas iznova podsjeti da se pod nebeskom kapom vrti ista drama. Cijeli svijet je pozornica u kojoj svatko igra svoju ulogu. Ta Shakespeareova rečenica i nakon četiri stoljeća još uvijek jasno zvuči. Ljudi žive i umiru, čangrizave komšinice se svađaju, oportunisti kuju svoje planove, starci nostalgično razmišljaju o prošlosti, a mladi parovi sanjaju ljubavne snove. Ponekad u toj predstavi budemo slavljeni i hvaljeni, ponekad sjedimo iza kulisa, ali uvijek smo dio scene. Ponekad smijehom tjeramo nevolje od sebe. Ponekad shvatimo da je korisnije zbog ljubavi živjeti, nego zbog nje umirati, a ljubav koju nam članovi ovog ansambla nesebično daruju ne može se izmjeriti nikakvim nagradama. Nama je užitak gledati ih na sceni, njima radost glumiti, a veselje je uzajamno i nesebično. U tome se i krije pravo lice ljubavi. Lice sretno zbog tuđe sreće. Samo u takvoj ljubavi nema mjesta mačevima.
Viktorija Majačić
- prosinca 2016. godine