VIKI – NAKON 25. GODINA

Jučer ujutro, na putu do mog najslađeg izlaska – subotnje pijace, prošla sam pored zelenog tenka i dva oklopna vozila. Dok sam doma u piđami ispijala kavu čitav je stan vibrirao od njihova zvuka, a sada su stajali mirno ispred mene. Pomalo nestvarni. Pomalo strašni. I na neki čudan način privlačni, gotovo hipnotizirajući. Kasnije sam, s platnenom torbom na ramenu iz koje su virili listovi poriluka, prošetala trgom odjevenim u vojničke boje. Djeca su sa velikim interesom i uzbuđenjem stajala u redu za slikanje pored tenka, uz pomoć vojnika penjali su se na oklopna vozila i  sjedali u kabine. Mobiteli su bljeskali sa svih strana, poziralo se sa snajperom, gledalo kroz dalekozore i svi smo se skupa divili vratolomijama našeg pilota. Na samom početku svečanosti bećari su otpjevali himnu i minutom šutnje čitavi je trg odao počast preminulima, a ja sam krenula u razgledavanje. Pred očima mi se nizala vojna oprema izložena na štandovima. Strojnice raznih vrsta, hrvatski samokres koji je obišao svijet, snajper, ručni bacač granata, moćni ERO- naša varijanta izraelskog uzija i još brojna druga ratna čudesa. Suprug mi je rekao da je RBG bio dio njegove dodatne opreme, dok je služio vojni rok, a meni se srce sve više i više penjalo prema očima.
Dvadeset i pet godina prošlo je od tih strašnih dana rata na ovim našim prostorima. Te nesretne ´91. imala sam jedva jedanaest godina, a 25. listopada, kao odgovor na veliku opasnost i ratne nemire, ustrojena je 131. brigada hrvatske vojske. Podaci govore da je već tada bilo oko 5000 dragovoljaca, spremnih za obranu domova od nadolazeće i sve glasnije prijetnje. „Sinovi ravnice“ pošli su u rat. Obrambeni rat. Uspomene na te moje dječje dane još uvijek su žive i pune ožiljaka, a jesen i dolazak studenog dodatno ih razdrmaju. S vremena na vrijeme ti stari prizori isplivaju na površinu. Slike poput ove. Pamtim kako mi je brat s terena uvijek donosio ispaljene čahure, brižno sam ih slagala na vitrinu u dnevnoj sobi, od onih najmanjih, pa do velikih. Čuvala sam ih kao neko moje neobično blago, a u njegov kalašnjikov uvijek sam zapanjeno zurila. On je tek navršio dvadeset i prvu, a noći je provodio u rovovima. U tim godinama ja nisam znala ni gdje mi je rep, a gdje glava, niti kakav život želim, ni kakva sam osoba.
Ali, da, rat se dogodio i protutnjao je kroz naše živote onako kako to ratovi čine; uništavajući, rušeći i gazeći sve pred sobom. I ljude i domove, ali i djetinjstva i mladosti. Čitavi životi netragom su nestali. Zauvijek utihnuli. Sve te žrtve, bezbrojne žrtve koje smo zajedno pretrpjeli, sva ta preživljena patnja i svi ti ljudi koje smo izgubili, zaslužuju naše poštovanje. Iskren i dubok naklon, ne do poda, već do središta ove male planete. No ono što uvijek ostavlja gorak okus u ustima, jest tužna spoznaja da nismo učinili od ove naše prelijepe domovine raj na zemlji. Onaj o kojem smo u vihoru rata sanjali. Sada ju ranjavamo u borbi između stranog kapitala i pohlepe domaćih lopova. Svakodnevno ju granatiramo, ranjavamo apatijom i mržnjom, na nju neprestano padaju bombe nemara…i to je ono što cijelu ovu našu priču o časti i ljubavi razvlači po blatu. Želudac mi je u grču, dok ovo pišem, jer znam da narod voli svoju zemlju i to je ono što boli. Svatko od nas, na neki poseban način, voli mjesto u kojem je odrastao. Uz njega ga vežu staze djetinjstva, krajolik u kojem je proveo mladost i ljudi koje je volio. Svatko želi živjeti od svoje zemlje, ljubiti svoje bližnje i raditi ono što ga ispunjava, ali narod nipošto ne može živjeti od obećanja. Političke fraze nisu nam od nikakve koristi, baš kao što ni vojnici nisu potrebni državi kad se rat završi. Trebaju nam domoljubna djela, a ne isprazne riječi.
Današnji dvadesetogodišnjaci djeca su onih koji su preživjeli. Gledaju roditelje kako pokušavaju izgraditi bolji život, a oni u tome teško ili nikako ne uspijevaju. Nije nikakvo čudo što mladost odlazi iz domovine i što teško mogu osmisliti svoju budućnost. Ili kupe prnje i traže sreću negdje drugdje ili se predaju općoj nezainteresiranosti. Nije im za zamjeriti ni najmanje. Dakako, ima i pozitivnih ljudi, i mladih i starih, koji su aktivno preuzeli svoju ulogu na onom malom, običnom ljudskom planu, ali i u svijetu biznisa, pa znaju cijeniti iskrenost, trud, ljubaznost i neprestano učenje. Ali jedan od najvećih problema koji smo stvorili ne krije se u kronično lošoj gospodarskoj situaciji, već u krizi duha. Svi smo pomalo na izmaku snage, iz dana u dan nam sve više ponestaje nade, a usput smo i učinili najgoru moguću uslugu svoj djeci rođenoj poslije rata. Svom snagom i čitavim svojim srcem pokušali smo ih zaštiti od svijeta. Sve što smo mogli, pružili smo im, pa makar i na otplatu, od cipela i odjeće po zadnjoj modi, pa sve do novih elektronskih igračaka. Svaku želju smo im ispunili, a čineći to smo ih razmazili i pretvorili u umišljena bića koja misle da im svijet nešto duguje. Zašto bi se trudili biti čestiti i marljivi ljudi kad sve već imaju na dlanu. Zbog toga i jedino zbog toga mislim da bi nam svima bio koristan nekakav obvezni rok, možda ne vojni, već izviđački, pa bi svako čeljade u ovoj zemlji moglo shvatiti da je samo jedna mala mrvica u čitavoj mreži života. Bilo bi lijepo kada bi mamini sinovi naučili ( ako to već nisu pod roditeljskim krovom ) složiti krevet, oprati svoje rublje i čarape na ruku, iscijepati drva i naložiti vatru, skuhati jelo, pokupiti za sobom i oprati suđe. Isto vrijedi i za sve tatine mezimice. Za sve male starlete. Za sve djevojačke zvjezdice koje žive od lijenosti i ljepote. Svima njima, ali i čitavom našem društvu dobro bi došao jedan takav program obuke. Nekakav civilni rok, za avanturiste život u prirodi, a za one ravnih stopala ili pacifističkog duha društveno koristan rad. Čitati djeci u sirotištima slikovnice, obilaziti bolesničke odjele, kuhati hranu siromašnima, pomagati starijima i nemoćnima…to su sve stvari koje njeguju duh zajedništva. Možda bismo tada konačno shvatili kolika je moć i odgovornost u rukama svakoga od nas. Možda bi nam tada postalo kristalno jasno da pomažući drugome pomažemo i sebi. Čak i mravi znaju da je život lakši i bolji, ako surađuju.
A što se vojničkog života tiče, nek i on dalje teče, nek imaju svoje vježbe, obljetnice i susrete. Nekome odgovara i takav pogled na život. Čak i najmiroljubivije države imaju nekakav vojni ustroj. Nema ništa loše u tome ako znate kako se obraniti kad vas netko napadne, ali čitavim se svojim bićem nadam da svoja ratnička znanja i vještine nitko više nikada neće morati upotrijebiti.

Viktorija Majačić

23. listopada 2016. godine