Režija ovog kazališnog hita leži u rukama Dražena Ferenčine, a likove utjelovljuju Aljoša Čepl, Vjekoslav Janković, Tatjana Bertok Zupković, Matea Grabić, Ivan Ćaćić, Zorislav Štark i Neven-Lucian Davidović. Predstava je nastala po istoimenom romanu, hrvatskom bestselleru Marijana Gubine i prati sudbinu njega i njegove obitelji kroz ratnu kalvariju.
Živjeli su u Dalju, malenom mjestu na desnoj obali Dunava, i imali svoje domaćinstvo. Svoj mali komad zemlje pod nebom. Išli su u ribolov, uzgajali domaće životinje, pravili zimnicu i pekli kolače, družili se s komšijama… ali taj mali raj nestao je pod okovima rata. Ukrali su im dom, uništavali tijela i pokušali ubiti čovjeka u njima. I iako je predstava, baš poput knjige, šokantno realistična, surovo istinita i bolno ljudska, nipošto nije tmurna i negativna, već veličanstveni svjedok da je ljudski duh neuništiv.
Čitajući knjigu, i sama sam se prisjećala ratnih strahota, jer sam tada, poput Marijana, imala deset godina. Ali moj ratni dnevnik je neusporediv sa njegovim. Nezamislivo su monstruozne strahote kroz koje je prolazio i nikakve riječi ne mogu ih poništiti.
Jedino što je moglo nadjačati moju tugu bilo je iskreno suosjećanje i divljenje ovom hrabrom mladom čovjeku i humanitarcu. A vidjeti junake ove priče na daskama koje život znače, uz briljantno jednostavnu scenografiju i izvrsne glumce, bilo je teško i strašno, ali i izvrsno. Kao pravi dokaz pozitivnosti i veličine ove ljudske drame svakako je bila do zadnjeg mjesta ispunjena dvorana kazališta i stojeće ovacije ozarene publike.
A zaplakati, gutati knedlu u grlu i smirivati ustreptalo srce bio je najprirodniji odgovor. Tiho šuškanje papirnatim maramicama tokom predstave govorilo je glasno i jasno – svi mi dijelimo istu sudbinu. Rat nam je ukrao mnogo, a životna priča ove obitelji svima nama je poziv da, prije nego što nekoga osudimo zbog različitosti, ne zaboravimo biti ljudi. Jedino tako se mreža mira može proširiti svijetom. Ili riječima samog autora: „Ja, desetogodišnji dječak, proživio sam pakao i živim s posljedicama istog, zbog toga što sam povijesno pripadao narodu koji se zove HRVATI. Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite, prije nego nekome učinite loše, pročitate moje iskustvo i ne uvedete sebe u napast da činite loše, niti zbog nacionalizma, niti zbog rasizma, vjerskih opredjeljenja, niti čega drugoga. Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim…“
Iskreno se nadam da će i županjska publika imati priliku vidjeti i doživjeti ovu predstavu, osjetiti njenu pozitivnu energiju, te zaplakati suzama pomirenja.
Viktorija Majačić 11. travnja 2015. god.
