U subotu, 14. svibnja 2016. godine, istog dana kada je simboličnom biciklijadom od Županje do mjesta puknuća nasipa u Rajevom selu obilježena druga godišnjica nesretne svibanjske poplave, u dvorani kina „Mladost“ održana je svečanost otvorenja Festivala glumca. Uvodni program otvorenja počeo u 19 sati, otprilike na isti način kako je i pokojni Fabijan Šovagović, 1994. godine, najavljivao otvorenje, tada tek osnovanog, festivala pod okriljem rata. Uz slavonsko ruvo i tamburice. Uz ples i pjesmu. Ovaj, 23. Festival glumca, kao i prijašnjih godina, održava se u pet gradova naše županije i traje do 21. svibnja. Ilok, Vukovar, Vinkovci, Otok i Županja imaju opet priliku uživati u brojnim glumačkim ostvarenjima, a ulaz na sve predstave u Iloku, Otoku i Županji je slobodan. Vjerujem da će vam to biti još jedan razlog da škicnete plakate i provjerite festivalski program. I nadam se da ćete između brojnih sadržaja pronaći i nešto što vas zanima, te da ćete i vi biti dio ove, sada već, dugogodišnje i rado posjećivane manifestacije.
Protokolarni program otvorenja počeo je u 21 sat uz prigodne pozdravne govore. Među uvaženim gostima koji su se obratili okupljenoj publici bili su i ovogodišnji domaćin, glumac Ivo Gregurović, te izbornik, poznati nam i dragi književnik, Enes Kišević. Svi uvodni govori bili su puni žara i zahvalnosti što se ovaj festival, koji stavlja glumca u središte kazališne priče, nastavlja iz godine u godinu i uvijek vraća u našu Vukovarsko-srijemsku županiju, ali ima nešto posebno kada glumac ili umjetnik progovori. Jer kada netko srcem govori, srcem ga se i sluša. Govor Enesa Kiševića nije bio govor strogog izbornika, već govor pjesnika koji se divi. Iskren i vedar govor u kojem nam je priznao kako mu odabir 18 predstava od njih pedesetak nije bio nimalo lagan, ali vodio se onom jednostavnom mišlju – koju bih od njih volio pogledati još jednom. Podsjetio nas je i na put nastanka ovog festivala, te na mnoge članove kazališnog svijeta, pročelnike za kulturu, župane i gradske službenike koji su kroz godine bili okupljeni oko ovog slavlja glumca. Već spomenuti Fabijan Šovagović kao prvi domaćin, profesor književnosti Himzo Nuhanović, prvi izbornik glumac Vanja Drach samo su neki od njih. Lista imena zaljubljenika u ovaj poseban festival ide u nedogled. Imena poput Zvonimir Torjanac, Marija Kohn, Josip Bobi Marotti, Pero Kvrgić, Špiro Guberina, Ena Begović…i mnogih drugih odzvanjala su kroz naše zajedničko prisjećanje na prošle festivalske dane, a posebno smo se prisjetili Nade Subotić. Glumice, rođene u Bošnjacima, koja je kroz svoj umjetnički poziv bila od samih početaka vezana uz ovaj festival. Preminula je početkom ove godine, pa smo joj, onako kako to priliči kazališnom duhu, odali počast, ne minutom šutnje, već minutom pljeskanja.
Poslije uvodnih pozdrava i zahvala slijedio je kratki nastup pjevačkog zbora KUD-a „Kristal“. Među pjesmama koje su pjevali našla se i pjesma „ Ja ljubim“. Dok je njen refren ispunjavao dvoranu, bilo je malo onih čija se ramena nisu nježno njihala uz stih „hvala ti, srce, što ti za osjećaj taj znaš…“ a nakon njihova nastupa na scenu je stupio mladi glumac splitskog Hrvatskog narodnog kazališta Pere Eranović sa svojim autorskim projektom. Njegova monodrama pod nazivom „Priče iz Vukovara“ satkana je od priča Siniše Glavaševića, njegovih ratnih radijskih izvještaja i glumca koji je kazališnu scenu pretvorio u malo intimno sklonište za njega samog, ali i publiku. Na sceni, gotovo lišenoj scenografije, nižu se prizori i priče iz života, glumac nam recitira Sinišine riječi, pjeva pjesme, ali i izravno nam se obraća. Publika nije samo statična masa ljudi koji sjede u tami i gledaju osvijetljenu pozornicu, već i aktivni lik u tom dirljivom ambijentu. Jedna gitara, jedna stolica i jedan mali stol sačinjavali su scenografiju, a Pere je bio odjeven u traperice i u majicu sa poznatim nam gardističkim uzorkom. Minimalistički u pristupu, ali u izvedbi, kroz riječi, recitacije i pokrete, apsolutno veličanstveno. Brze promjene scenskih slika dinamično su zaokupljale pažnju publike, a uzastopno ponavljanje i odjekivanje zvuka granate dodatno je povećavalo dojam ove predstave, ali i težinu onoga o čemu progovara. A to je rat.
Ali ova predstava nipošto nije samo još jedna u nizu priča o ratnom stradanju, ovo je živi antiratni spomenik i prije svega, priča o čovjeku i ljudskom duhu. Ovo je priča o djetinjstvu i dječjoj mašti, priča o odrastanju i traženju smisla, u potpunosti lišena patetike. Ovo je malo intimno svjedočanstvo o veličini ljudskog srca, ali i svjetlo upozorenja na ono što se može dogoditi kada ljudi zaborave njegovati ljubav. I što se mene tiče, članovi žirija mogu odmah zabilježiti glumca za nagradu u kategoriji mladih glumaca, jer njegova ljubav prema glumi i lakoća s kojom ju prenosi na publiku je gotovo opipljiva.
A o ljubavi su govorili svi koji su u subotu stajali na županjskim daskama što život znače. Svi su s divljenjem govorili o lijepoj Slavoniji i njenom gostoprimstvu, k´o duša širokom. Svi koji jednom dođu na ovaj festival, rado se i s ljubavlju njemu vraćaju. I možda je baš to, otvoreno slavonsko srce, ono što nam je svima potrebno da nas podsjeti kako smo svi mi samo glumci u ovoj predstavi života. Cijeli svijet je pozornica i svatko od nas igra svoju ulogu. To je prije više od četiri stotine godina primijetio i slavni engleski bard Shakespeare, pa zašto onda ne bismo i mi, otvoreno i srdačno prihvatili svoju ulogu. U konačnici, ova naša predstava nema probu niti ju možemo zaustaviti, pa krenuti iznova. Baš kao što ni osoba kojoj je sinoć pod predstavom, u samoj završnici, zazvonio mobitel, ne može izbrisati tu neugodnost, ni mi ne možemo izbrisati greške prošlosti. Ali ono što možemo jest otvoreno i hrabro preuzeti svoju ulogu, malu u tom čitavom lancu života, ali neizmjerno važnu.
„Grad – to ste vi.“ Te male četiri riječi su možda i najveća Sinišina ostavština. Da, mi smo grad i sami smo svoj režiser. Jedino o nama samima ovisi kako ćemo kročiti ulicama i kakav ćemo trag ostaviti. Mi smo ti koji odlučujemo hoće li će nam komšija biti i prijatelj, mi smo ti koji mogu opraštati i iznova sve graditi. Mi sami biramo kakva će naša uloga biti. Recimo, mogli bismo isključiti mobitel kad idemo u kazalište. To mi se čini kao malen, ali sasvim logičan i pristojan početak.
Viktorija Majačić
- svibnja 2016. godine
