Naime, njihov kralj ( neko egzotično nam ime ) odlučio je odbaciti sustav BDP-a i uvesti mjerenje blagostanja svojih sunarodnjaka po bruto nacionalnoj sreći! I to mi se, dragi čitatelju, izuzetno svidjelo, a kako i ne bi. Glavni i odgovorni u državi odlučio je staviti čovjeka na prvo mjesto, ispred politike i ekonomije. Zvuči kao bajka, zar ne?!
No nije baš sve u ovoj maloj azijskoj zemlji čarobno, imali su i oni svoja nacionalna previranja i nemire, jedna su od siromašnijih zemalja na svijetu, a većina stanovništva nema čak ni struju. Ali unatoč svemu tome, u toj udaljenoj zemlji, u kojoj je zakonom određeno da će čak 60% površine države zauvijek ostati šume, ljudi žive sretno. A na drugom kraju svijeta živimo mi, Županjci, i sumnjičavo se pitamo jesu li su ti ljudi zaista sretni.
Nitko to ne može sa sigurnošću znati, osim njih samih, no ovo je sigurno – sreća je prolazna, ima bezbroj lica i dolazi u najrazličitijim oblicima. Kad smo dojenčad omiljena nam je radost čista pelena i dobar san. Tada nema veće sreće od majčina i očeva glasa, i pogleda na njihova nasmijana lica. Kad smo klinci, sreća su nam otopljeni sladoled na bradi, ptice u letu i igranje u pijesku. Tada nas vesele sitne svakodnevne stvari kao što su sunčan dan, miris trave poslije kiše ili ukusan kolač, a kad krenemo u školu listi malih radosti nema kraja. Od rođendanskog slavlja, vožnje bicikla i igranja vije pod malim odmorom, pa sve do ushićenog sakupljanja samoljepljivih sličica.
No kako rastemo tako se mijenjaju i naši apetiti za sreću. Kao tinejđerima cijeli svijet nam se vrti oko prijatelja, škole i druženja. Zatim učimo, stječemo znanje i zanimanje. Žudimo za uspjehom i sanjamo o materijalnoj sigurnosti i sreći. Usmjeravamo svoj život, rastemo iz jednog broja cipela u novi, sve dok se ne zaljubimo. Onda nam ne trebaju ni cipele, dovoljan nam je samo jedan pogled voljenih očiju i sretni smo. Ništa drugo ne postoji, osim tog blaženog osjećaja sreće. A jedan od glavnih načina na koji pokušavamo zadržati tu vrstu sreće jeste da ju vjenčamo. Iako nije garancija za trajnu sreću, jer mnoge obitelji žive turbulentno i nesretno, ipak, obiteljski je život jedna od najboljih stvari koju možemo učiniti za očuvanje vlastite sreće.
Obitelj nas natjera da odbacimo one egoistične apetite iz mladosti i počnemo živjeti za nešto što je veće od nas samih. Tada nema ništa važnije od zdravlja naše djece, ljubavi supružnika i mira našeg doma. Tri najvažnije sreće u životu, rekla bih. No kako je život promjenjiv, često smo pod udarom nedaća, a s njima se i naša sreća neprestano mijenja. Nekad se i najsretnije obitelji raspadnu, a nekad najveću radost pronađemo u malim, jednostavnim stvarima.
Recimo, nakon napornog radnog dana, najveća sreća je dolazak kući, a za ljetnih vrućina, hlad je najveće blago. Uznemirenom umu sreća se krije u tišini knjižnice, a kada smo bolesni, jedina moguća sreća o kojoj sanjamo jest ozdravljenje. Kad nam smrt oduzme nekog voljenog, jedina utjeha je ona naša stara sreća što još živi u uspomenama. Ako nam je srce slomljeno, čeznemo za ljubavlju, a kad ga mi slomimo drugome, žudimo za oprostom. Ako nemamo novaca, maštamo o njima, a ako smo bogati, ne znači nužno i da smo sretni. Kad ostarimo, nema veće sreće, nego kad promatramo unučad kako se igra. Tada smo sretni, jer su oni sretni.
A radovati se drugome, vidjeti svoju sreću u tuđoj, u njegovoj patnji vlastitu – to je ključ dugotrajne sreće – pogotovo u ova siva vremena.
Viktorija Majačić