Sav prostor je mirisao na Slavoniju iz nekadašnjih dana, a ja sam, zajedno sa ostatkom publike, provela ugodnih sat vremena slušajući razgovor snaše s maramom na glavi, sijedog velečasnog i županjskog moderatora broj jedan.
Bilo je riječi o starim tradicijskim običajima ovog kraja, o pripremi mlade djevojke za udaju, kiseljenju krastavaca, pravljenju pekmeza i izradi zlatom izvezenih narodnih nošnji. Govorilo se i o seljačkim zadrugama, težačkom životu i svim njegovim brigama, ali i ljepotama.
No moram biti iskrena i reći da ne znam mnogo o narodnim običajima, nošnjama, rubinama, podsuknjama niti o plesnim koreografijama. Moje skromno šokačko iskustvo završilo je zajedno sa osnovnom školom, kad sam prestala ići na probe folklora. Ali ono što umijem prepoznati jeste koliko može srce biti široko u nekolicini entuzijasta kojima je zadovoljstvo nositi na sebi ruho naših starih…i koliko je mnogo truda, strpljenja, rada i dobre volje potrebno za jedan koncert. Recimo, poput onog kada sjedimo u ispunjenoj dvorani kojom odjekuju poznati seljački napjevi i zvuci tambure izmiješani sa razigranim plesnim koracima naših najmlađih članova obitelji. Tada nam se srca pune milinom, oči blistaju od ganutosti, a dlanovi gore od neumornog pljeskanja.
Takvi koncerti i mnoge druge manifestacije koje se održavaju u našim krajevima oživljavaju duh nekih davno prošlih dana, bore se za očuvanje tradicije i pričaju priče iz davnina. Slatkoća koju nam pruža šetnja kroz prošlost grije srce, a duši je korisno, s vremena na vrijeme, prisjetiti se da su naše bake vadile vodu iz bunara i da nisu imale veš mašine niti druga čudesa modernog doba. Čudesa, bez kojih je nama, sadašnjim Slavoncima, nezamislivo živjeti.
No takav je život, neprestano teče, vijuga i mijenja se, a u ovom brzom dobu globalizacije sve je manje vremena i volje za male radosti seljačkog života. Radosti poput onih koje mi bude sjećanja na ljetovanja kod moje bake.
Živjela je u kući, bez struje i vode, sagrađenoj iste godine kad je ona došla na svijet – davne 1921. godine. Zvala se Milica, a meni, tih kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća ništa nije bilo draže, nego pratiti ju u stopu i pomagati joj, koliko god su to moje dječje ruke mogle, u svemu što je radila.
Okopavati bašču i zalijevati rasadu iziskivalo je mnogo napora i rada, ali sav trud i znoj bivao je višestruko nagrađen kada bismo ubirale plodove zemlje crnice. Ništa se ne može usporediti sa onim rumenim, friško ubranim, bakinim paradajzom ili divnim mladim krompirima ispečenim na tavi na šporetu. A toplina jajeta netom uzetog ispod koke još uvijek mi prođe kroz prste svaki put kad u super trgovinama ugledam ona pakiranja od deset komada u hladnoj stiropornoj kutiji.
Ta ljeta bila su ispunjena radom, ali i zabavom. Trčala sam bosonoga po livadama, skakala po širokim babogredskim kanalima, lovila krijesnice i čekala da se krave vrate sa ispaše. To je bio znak da je još jedan dan na selu prošao i da me čeka šalica pjenušavog mirisnog mlijeka. Niti jednog trenutka mi nije nedostajao televizor, jer toliko toga se dešavalo od ranog jutra. Komiti grah bilo je zabavnije od igranja tetrisa, a gledati nju kako savjesno, mirno i s ljubavlju živi uz svoje ognjište za mene je bilo pravo vrelo životnih mudrosti. Stoput bolje od bilo koje televizijske emisije!
Navečer, kada bismo legle, uz svjetlost petrolejke, baka bi rasplela svoj cup u dvije dugačke pletenice i pričala mi priče iz svoje mladosti, izmišljala bajke i recitirala pjesmice iz njenih školskih dana, a ja sam, umorna i sretna, upijala svaku njezinu riječ. Ti moji boravci kod nje ostali su mi kao jedna od svjetlijih i ljepših uspomena mojeg djetinjstva i iako mi baka nije ostavila u nasljeđe dukate niti škrinje pune divne šlinge, darovala mi je nešto drugo. Od nje sam naučila i čula svaku pouku, saznala sve o mirnom seoskom životu, njegovim tegobama, ali i o njegovoj jednostavnoj ljepoti. Ostavila mi je u trajno nasljeđe ono najbolje od sebe. Svoju tradiciju. Radišne ruke, nepokolebljiv duh i otvoreno srce.
I kad god me poklopi neka svjetovna briga, kad me snađu teškoće ili kad mi se sjeta tiho ušulja u srce, najveću utjehu mi pruža stari obiteljski album. Polako pregledavam te stare požutjele fotografije, proučavam ta davna lica i zamišljam njihove živote, ljubavi i patnje. I ne treba čovjeku puno da shvati kako smo mi – sadašnji, i oni – davno preminuli, jednaki. Jednaki po životu. Jednako volimo svoje bližnje, brinemo se, čuvamo svoj dom i živimo život najbolje što umijemo.
No kako kaže stara narodna izreka “svako vrijeme nosi svoje breme“ i oni opanci, kajišari i riglaši, što ih je moj djed pravio, sada mirno stoje negdje na etnografskom odjelu slavonskobrodskog muzeja kao nijemi svjedok prošlosti, a mi, moderni ljudi, živimo drugim tempom i gone nas neki drugačiji vjetrovi.
A postoje i oni koji govore da Slavonija izumire i mnoge statistike idu tome u prilog, pogotovo one crne što uspoređuju broj rođenih i umrlih. Nisu ni Županjci pošteđeni te nelijepe brojke, iz godine u godinu broj rođenih se smanjuje, pa tako u priopćenju Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske prošle godine brojimo rođenih 82 – a umrlih 131.
Ali napisavši te teške podatke o natalitetu, misli mi se vraćaju na selo mog djetinjstva, Babinu Gredu i mit o njegovom nastanku, jer baš kao što me u toj priči razveseli dobro srce babe Kede koja je živjela poviše poplavljenog dijela i tamo otvorenih ruku primala svakog Savom unesrećenog došljaka, tako se radujem svakoj baki koju ugledam kako vodi unuče za ruku. Radujem se, jer sve dok postoje takve bake, široke slavonske duše, koje unučadi peku poderane gaće i recitiraju pjesmice iz svog djetinjstva, naša tradicija, ona koju moljac ne izjeda, možda čak i promijeni ruho, ali nikako neće izumrijeti.
Viktorija Majačić