Uzduž i popreko Lijepe naše organiziraju se edukacijski programi i književne tribine, čitaju se pjesme, recitira se i glumi, predstavljaju nova izdanja, održavaju radionice i tko zna kakva još prekrasna čudesa. Ukratko, knjižnice su pune života. I to ne samo onog utisnutog u stranice knjiga na njihovim policama, već i onog pravog. Pulsirajućeg. Ljudskog. Prava poslastica, pogotovo za one koji istinski vole knjigu, ali i za sve ostale, jer ono što nam kronično nedostaje u ovom ludom, užurbanom svijetu jesu priče.
Kako i ona parola na fejsu kaže, ne trebaju nam uspješni ljudi, biznismeni, trebaju nam sanjari, pisci i priče. Trebaju nam ljubavnici i tješitelji. Humanitarci. Trebaju nam pjesnici. Sada više nego ikad.
Možda to zvuči pomalo smiješno ili previše romantično, dok nas sve lošije gospodarske prilike, zahrđali međuljudski odnosi i crne televizijske vijesti trpaju u kavez…ali stanite na tren i razmislite malo. Kroz prošlost, koga su to vlasti protjerivale i što su zabranjivale? Pisce, slobodne umove i njihova djela. Palili su i knjige i ljude na lomačama, ali pero je, ionako, uvijek jače od mača.
A sad zamislite nešto drugo. Koliko ste puta pronašli među redovima neke knjige sebe samog? Koliko ste puta našli utjehu među rečenicama napisanim prije sto i više godina? Koliko ste puta uživali u pustolovinama junaka koji su nastali u glavi nekog nepoznatog vam i udaljenog čovjeka? Koliko puta ste našli svoje srce u stihu neke pjesme davno ispjevane?
Ah, bezbrojne su te prilike i kad bi samo znali sa koliko smo ljudi podijelili te iste osjećaje, ta ista uzbuđenja i žalosti, samo čitajući knjigu… možda bi ovaj svijet bio bolje, nježnije mjesto. Zato su priče tu. Priče nas povezuju. Čitajući priče, shvaćamo da nismo sami u našim jadima, jer su te iste jade, na ovaj ili onaj način, već proživjeli mnogi. Čitajući, u nama se otvara čitav jedan novi svijet. Čitajući, gradimo bolji svijet.
Zbog toga ova je manifestacija prava poslastica i za nas Županjce. Imamo priliku protegnuti noge do knjižnice, malo razdrmati uspavanu svakodnevicu, otići na promociju, upiti dobrih sadržaja, možda obnoviti članarinu ili samo posuditi neku knjigu. Malo napuniti baterije.
I još samo da zaokružim ovaj mali tekst, ove godine središnja tema Mjeseca hrvatske knjige je ljubav, a svi znamo da nema ljepšeg, ni važnijeg pokretača od nje. U prošlosti mnogi su pisali o njenim ljepotama, ali i njenom trnju. Petrarka je pisao o svojoj voljenoj Lauri, Neruda o Matildi, Florentinu Arizi je zastao dah kad je prvi put ugledao Ferminu Dazu.. Ana je plakala za Serjožom, a Mali princ je govorio o svojoj ruži.
Mnogo je toga rečeno, ali i mnogo toga će se još napisati. Iz jednog jedinog razloga – život neprestano piše neke nove priče.
Viktorija Majačić
