No bit ću ovdje sasvim iskrena i reći kako u toj kratkoj šetnji kroz prošlost uopće nije bilo nikakve nostalgije za minulim vremenima, već samo prisjećanje na „kako je nekad bilo“.
Za mene je priča o osamdesetim prilično jednostavna. Tad sam bila patuljak i te će godine u mojim uspomenama uvijek živjeti kao zlatno doba djetinjstva. Tada nisam na sebi nosila okove odraslih, već slobodnu dječju maštu kao krila. Penjala sam se po stablu jabuke, lovila krumpirove zlatice i krijesnice, sladila se mrkvom ubranom u bašći. Nisam znala što je to kredit, radni staž, plaćanje računa…šizofrenija, stres, kronična nezaposlenost. O svemu tome naučila sam tek godinama kasnije. A rat, koji je svojim okrutnim rukama ukrao najbolje od naših života i zauvijek promijenio tok mojeg odrastanja, naučio me svemu što trebam znati o politici i ideologijama. Tada nisam shvaćala da je tanka linija između dobra i zla, ali vrlo brzo sam naučila da su ljudi prilagodljiva bića, slobodne volje i uvijek imaju mogućnost učenja kroz greške. A lekcije koje nam povijest nudi, uvijek se ponavljaju, sve dok ne naučimo biti bolji ljudi.
Prvu polovicu tog desetljeća uopće ne pamtim, osim nekih maglovitih sjećanja ranog djetinjstva, ali polaskom u prvi razred osnovne 1986. godine, ta se slika mijenja. Gledajući slike sa školskih priredbi sjetila sam se svega. Od vježbanja recitacija sa dragim pokojnim Frolom, preko jurnjave po dvorištu pod velikim odmorom i onih kifli sa kajmakom za obrok, pa sve do rasprava na satu razredne zajednice i higijeničara koji su nam pregledavali ruke i kosu. Uši su tada bile uobičajena epidemija među školskom djecom, ali brzo smo ih se rješavali. Uz poseban šampon i spretne ruke naših mama.
Igrom slučaja ili prstom sudbine, ne znam, ali prve četiri godine osnovnoškolskog školovanja, bila sam zapisničar, odnosno tajnik, našeg razreda, pa bih u jednu posebnu bilježnicu zapisivala sve što je bilo važno. Nešto poput dnevnika našeg razreda. A teme su bile raznolike. Od prikupljanja starog papira, akcija Crvenog križa, pa sve do gorućih pitanja poput „ tko je maznuo školsku kredu“ ili „tko je Željku povukao za kosu“. Možda baš zbog tih ranih navika u djetinjstvu i danas još uvijek nešto, gotovo svakodnevno, zapisujem, samo što sada koristim jedan sasvim drugačiji medij. Fejsbuk. Nekad mi se čini da je on postao ono što smo kao klinci nazivali “leksikon“. Tada nije bilo ljepšeg trenutka, nego kad ti netko priđe s bilježnicom u ruci i pita: „Hoćeš li mi se upisati u leksikon?“ U njemu si mogao saznati sve o nekome. Koje su mu boje oči, kad mu je rođendan, voli li životinje, kakve glazbu sluša, koje filmove gleda, njegovu adresu i najvažnije od svega, kako mu se zove simpatija…
No vrijeme je učinilo svoje, leksikoni sada pripadaju uspomenama, današnja djeca ih ne trebaju, jer imaju neke druge igračke. Mi smo se igrali telefona sa dvije plastične čaše povezane užetom, oni imaju mobitele sa „touch“ ekranom. Mi smo visili od jutra do sutra vani na biciklu, razbijajući koljena ili igrajući se vije i žmire, a mnoge od njih mora se tjerati van na zrak, jer kompjuterske igrice i televizija imaju poseban draž. Ali takav je život, vremena se mijenjaju, a s njima i ljudi. Ima tu i prednosti i mana. Baš kao što ih je bilo kad smo mi bili klinci. No sasvim je beskorisno uspoređivati naše djetinjstvo i njihovo. Svatko od nas pamti svoje djetinjstvo kao posebno. Svakom je njegovo najdraže i najbolje. Tako je i sa osamdesetim. Ako smo tada bili sretni i zadovoljni, imati ćemo lijepe uspomene. Ako smo bili mladi, prisjećat ćemo se događaja iz mladosti, prvih ljubavi, slomljenih srdaca, odlazaka u kino i na novovalne koncerte. Ako smo bili osnovnoškolarci, pamtit ćemo dogodovštine iz razrednih klupa. Ako su nam roditelji bili visoki funkcioneri i dobro stojeći članovi tadašnjeg društva, živjeli smo dobro.
Baš kao i danas. Nekima cvatu ruže, dok drugi spajaju kraj s krajem. Zbog toga su mi besmislene, čak i naporne, sve one ankete i analize o životu danas i u bivšoj državi koje se motaju po raznoraznim medijima. Gdje je bilo bolje, čega smo imali više i tako redom. Dobijem osip od tih usporedbi, jer koliko god ja voljela šetati kroz prošlost, živim u sadašnjosti. Ne pomaže čovjeku žaljenje za prošlošću, već mu oduzima od života. Ono što je bilo, davno je prošlo, a ono što je u budućnosti, još se nije dogodilo. Nitko ne zna kakve su promjene pred nama. Imamo samo ovo sada. Pa se stoga iskreno nadam da će svima vama koji ste iskoristili trenutak vremena za čitanje ovih mojih redaka, baš kao i meni samoj, prošlost poslužiti samo kao dobar učitelj, te da nećemo selektivno pamtiti događaje poput kakve šiparice koja se prisjeća minule ljubavi, pa romantizira o izgubljenom. Ili poput srednjovječnog čovjeka koji žali za mladenačkim dobom, a pri tome se ne sjeća koliko su mu patnje izazivali bugeri kod Gruborke.Treba pamtiti sve. Pa čak i ono loše.
Meni je u sjećanju još uvijek prisutan miris onih divnih rum čokoladica kupljenih preko šećeranskog sindikata. Kad zažmirim, vidim čak i onu njihovu smeđu kartonsku kutiju. To je bio tako sladak luksuz! Tada su i banane i naranče bile rijetka pojava i posebna gozba. Sjećam se i kako nikad nismo išli na more. Vidjela sam ga prvi put u četvrtom osnovne na razrednoj ekskurziji i još uvijek me žari ona vlasulja iz plićaka. Bombone su bile rezervirane za posebne dane kao što su rođendani ili blagdani, ali zato pamtim razmućeni žumanjak sa šećerom kao pravu poslasticu, te mlijeko u onoj neuhvatljivoj plastičnoj vrećici koja bi redovito popustila pri povratku iz trgovine. Nismo imali ni automobil, ni telefon, ni veš mašinu. A kako nismo imali ni fotoaparat, jednom godišnje smo odlazili fotografu na obiteljsko fotografiranje. Sjećam se i svojih papirnatih lutkica koje sam naslijedila od sestre. Ništa ne nauči dijete pažljivosti i odgovornosti kao igra sa papirnatom Lulu. Ili pak dobacivanje lopte pokraj šećeranske živice. Kad jednom trn ukrade tvoj rođendanski poklon, brzo se naučiš preciznosti.
A kolekcionarstvo, odnosno skupljanje, pamtim kao posebno drag hobi. Skupljalo se sve i svašta. Značke, poštanske markice, salvete, pa čak i limenke gaziranih sokova. Svemu smo pokušavali produžiti vijek trajanja, dati mu neko značenje i sve je nekako trajalo duže. Recimo, mamin kuhinjski mikser kupljen sedamdeset i neke u Beču još uvijek radi, za razliku od mog kupljenog kad sam se udala. Riknuo je za dvije godine, pa sam rado i zahvalno udomila njen. Ne znam, možda je to još jedna od zabluda u koje nas odvede razmišljanje o prošlosti, ali mislim da nam to baš nedostaje. Taj osjećaj trajnosti. Održivosti. Tada smo možda i imali manje, ali ono što smo imali višestruko bi iskoristili. Morali smo. Nismo imali drugog izbora. Ako se nešto pokvarilo, pokušali smo to popraviti.
Danas živimo brzo i jednu stvar brzo zamjenjujemo drugom. Ali brzo se i trošimo. Danas, kad je moja mladost prohujala, baš kao i mnogih od vas, gledam onaj restoran na Šećerani. U njemu su se, kroz godine, održavali bezbrojni plesnjaci, mnoge su generacije tamo provodile vrijeme u zabavi i druženju…tamo je bila i moja i tatina maturalna zabava…tamo su mnogi otplesali plesove srdaca i primili prve poljupce…a sada, udahnut mu je novi život. Krug vremena se okrenuo, pa možda bismo i mi konačno mogli usmjeriti svoj pogled prema budućnosti i činiti danas najbolje što možemo. Jer, uostalom, vrijeme nitko ne može uloviti, niti usporiti. Jedino zgrade i njhovi zidovi odolijevaju zubu vremena i ne zamaraju se prošlošću. Ako su jake u temeljima, fasada i krov se lako obnove, pa mogu godinama stajati kao nijeme riznice uspomena, uvijek spremne za nove ljude i nove događaje. Možda bismo trebali i na život gledati kao što gledamo na zgrade, pa popraviti ono što se može, a srušiti ono što nema dobre temelje i sagraditi nešto novo. Nešto bolje.
Viktorija Majačić
