Jednako glasno na ulicama je zviždala i omladina. Zvižde cure, zvižde babe. Zvižde maturanti, zvižde seniori. Ovi prvi, maturanti, zvižde, jer po prvi put u životu imaju prividnu iluziju da su slobodni. Sjećam se i sama tog vlastitog ushita i poleta, one miline i opijenosti činjenicom da su srednjoškolski dani gotovi. Zviždala sam i ja, sva od sreće, a sigurno i većina vas, kad je mojoj ( vašoj ) generaciji odzvonio taj zadnji magični sat. Ne sjećam se točno, davno je to bilo, ali možda je i netko od nas imao zviždaljku. Za gitaru sam sigurna, jer vrlo dobro pamtim sliku mog razreda kako sjedimo u bijelim ŽUGI majicama sa flomasterom ispisanim imenima ispred škole i kao mali, pravi trubaduri budućnosti pjevamo pjesme koje su bile popularne tada. 1998 godine.
Sad mi se čini kao da je to bilo prije sto godina i možda me već pomalo načeo zub vremena, pa čeznutljivo gledam ove današnje, ljubičaste, žute i zelene klince, njihove maturalne haljine po fejsu i čudnovate maturalne panoe po izlozima, ali istina je da se iskreno radujem zajedno sa njima.
Neka ih, nek se vesele, nek uživaju u svom trenutku, nek se kupaju u fontanama i poje u birtijama, sutra će mislit na upale bubrega, mamurluk i neizvjesnu budućnost. Danas nek uživaju.
Ovi drugi, životno iskusni ljudi i zrele tintare zvižde zato što je to još jedino što mogu, pa suosjećam i s njima. Jedni zvižde, jer se žele oženit, drugi, jer ne žele da se ovi prvi ožene. Neki, jer nisu dobili plaću mjesecima, a neki drugi, jer ne žele povećanje plaća.
Zvižde radnici riječkog brodogradilišta, zviždi cijela splitska riva, a zvižde i žene iz DTR-a, ali bojim se da svi zajedno mogu zviždat mačku pod rep, jer oni koji ih trebaju čuti odavno drže ruke u džepovima i fićukaju.
No što se tu može, živimo u svijetu u kojem je jedino promjena stalna, pa tako i oni što su nekad bili mladi, sada se više ne brinu zbog jedinice iz povijesti, već minusa na kartici, ili mi što smo nekad bili maturanti, sada smo porezni obveznici, dok su oni što su nekoć radili, sada u penziji ili na zavodu za zapošljavanje. Sve se mijenja. Oni što su imali, sada nemaju ili imaju još više. Djeca odrastu i donesu na svijet vlastitu djecu.
I uvijek, ali baš uvijek se iz burne noći probudi neko novo jutro, poslije kiše izađe sunce, nekad čak i sa dugom, a nekad i iz mraka nikne divan cvijet. Zviždaljke utihnu. Do neke nove prigode. Ili kako kaže naša, pomalo depresivna, razredna pjesma “Život je more” ( ali što ćeš, još su nas kao klince zadojili ratom i brigama), do nove žene, do nove luke. No svijet se i dalje okreće, od jedne morske luke do druge, od jednog zvižduka do drugog, godišnja doba se izmjenjuju, iako, sada, gledano iz današnje perspektive, moja profesorica zemljopisa, Danica Grubor, imala je apsolutno pravo kada nam je govorila kako u budućnosti, zbog klimatskih promjena više nećemo imati četiri godišnja doba, već samo dva – zimu i ljeto. I kako li sam joj samo zahvalna što nam je nastojala usaditi u mlade tikve željne znanja onu poznatu i izuzetno korisnu krilaticu: MISLI GLOBALNO, DJELUJ LOKALNO.
Ta misao, iako joj je prva asocijacija ona ekološka, jednako je lako primjenjiva i za mnoge druge društvene fenomene. A meni, svaki put kad se osjetim premalenom u ovom velikom, proždrljivom svijetu, pruža utjehu, jer me podsjeti da nikad nismo mali, već da sve što činimo ima svoju vrijednost i važnost. Uostalom, zar trebamo odustati od svega, samo zato što ne možemo popraviti cijeli svijet?
Ako ne možemo spasiti sve ljude na svijetu trebamo odustati i ne pomoći onima koji su nam u blizini? Ako nam je sad teško, da li zato trebamo odustati i od budućnosti? Uostalom, nju smo posudili od vlastite djece, jer kako kaže, svima nam znana poslovica, na mladima svijet ostaje. Samo točno kakav im to svijet ostavljamo? Ako su odrasli umorni od nepravde, trebaju li zato i djeca živjeti bez nade?
Ne znam za vas, ali ja sam romantični optimist, pa vjerujem da se baš iz beznađa rađaju ljudske vrline. Vjerujem da snaga nastaje onda kad nam je teško, baš kao što hrabrost nije izostanak straha, već njegovo nadvladavanje. No nažalost, mnogi su hrabri, kada za to nema stvarnog razloga, snažni, kad nemaju protivnike, a kukavice kad ugledaju trnje na putu.
I iako su, kako nam svugdje to sugeriraju, vremena teška, a kriza gotovo bezizlazna, svi smo u istoj kaši, u istom loncu, i sigurna sam da bismo svi skupa mnogo ljepše živjeli, kada bi suosjećali sa drugim ljudima u nevolji i kada bi nas pokretala ljubav prema svima, pogotovo prema slabijima od nas, a ne ovaj mahniti kapitalizam, makijavelizam i što ti ja znam koji izam.
I zapitajte se, zar je bolje okrenuti glavu od rudara po kantama za smeće ili ostaviti nekoliko plastičnih boca u vreći za neku dušu, mnogo nesretniju od vaše, kojoj će tih nekoliko kuna značiti mnogo, a vama tek mizeran popust na kasi u trgovini? Zar je bolje pretvarati se da smo nekome dobar prijatelj ili uistinu to i biti? Zar je važnije imati pametan mobitel ili pametnu djecu? Zar je bolje imati sve, a nemati ništa? Zar je lakše hodati bos po trnju i jadikovati ili obuti cipele, pa se onda uputiti na put?
A o nikakvom trnju, moja generacija i ja, nismo razmišljali, dok smo stajali gore na terasi i nervozno čekali da zapjevamo Gaudeamus.
I sad kad se malo prisjetim svoje maturalne zabave, iako je zabavno gledati sebe iz prošlosti, sva ta prijateljstva i doživljaji koje si imao čine se poput daleke priče koju ti je ispričao netko drugi, a ne ti sam. A kad još malo promislim o toj večeri, sjetim se onih dječjih svađa, sjetim se neudobnih mi cipela, smiješne haljine i frizure koju sam si doma napravila u pet minuta, pokojeg bećarca koji je bio duhovit, pa se onda sjetim kako mi je netko u taverni ukrao parfem koji mi je Drago kupio, ali i Ivane koja je onako, kaubojski ošinula na pod i na kraju, sjetim se onog polupijanog užitka kad sam se vratila u civilnu odjeću – rifle, pamučnu majicu i marte.
I sad kad su mi sve ove prastare uspomene prošetale kroz glavu mogu samo reći, život, zaista, jeste more i mnogi tonu, šiba ih nebo bičem oluje, lome ih vali, oni orkanski, ali ja mora više niti letim, niti padam, već stojim za kormilom sa ove svoje dvije noge, dvije ruke i pokojom sijedom u kosi.
I iskreno se nadam, dragi moj znani i neznani čitatelji, da je vaše more naklonjeno vašim barkama i da vas prate pliskavice i dobar vjetar. I nadam se da će ovaj moj tekst pročitati barem jedna učiteljica ili profesorica, ne zato da mi ispravi greške iz gramatike, već da joj usadim bubu u uho i sliku kako se maturanti iduće godine, umjesto uz zvuk zviždaljke, od svojih školskih dana opraštaju točno u podne na gradskom trgu uz taktove kvadrile.
I još jednom, za kraj, mirno more svima, a ne samo njima.
Viktorija Majačić