Taj njen zaštitnički čin ostao je trajno upisan u moju tintaru, a kasnije tog dana, kada smo otišli do uništene šećeranske zgrade, tom prizoru pridružile su se mnoge, višestruko strašnije slike.
Sjećam se kako sam između razbacanih i uništenih stvari pokušavala razabrati tragove života. Razrušeni zidovi, krhotine stakla, rasparene cipele, posuđe…sve to izmiješano u nekakvom groznom kotlu rata. Jedna kuhinjska žlica na zemlji mi se posebno urezala u pamćenje. Slične prizore sam vidjela i kada sam prvi put nakon poplave posjetila Gunju. Sve razbacano. Sve uništeno u jednom brzom potezu. S jednom bitnom razlikom.
U svibnju ove godine savska je voda marširala ulicama i priroda nam je pokazivala svoju razornu moć, a u studenom 1991. godine sve su nevolje i strahote dolazile od mnogo nemilosrdnijeg protivnika. Od ljudske ruke. Tada, te hladne, tužne jeseni, moje dječje srce mnogo toga nije razumjelo. Nisam znala zašto umjesto u školu, idem u sklonište, niti sam shvaćala koliko su velika i proždrljiva usta tog ratnog stroja. I iako su prozorska stakla prošarana smeđom ljepljivom trakom bila nešto što sam dobro upoznala, a spavanje u odjeći, zbog stalnih zračnih uzbuna, nešto što se podrazumijevalo, uopće nisam znala koliko su nam blizu najstrašnije ljudske sudbine. Sve dok, tog kobnog kirbajskog dana, dva aviona nisu u svom osvajačkom pohodu bombardirala naselje mog djetinjstva. Uništili su zgrade, ranili našu školu i odnijeli živote u nepovrat.
Od tog časa sve mi je postalo kristalno jasno. Rat više nije bio nekakva fantomska riječ koju su odrasli izgovarali preko zabrinutih usana, već neprijatelj od krvi i mesa. I bio nam je pred vratima. Podivljale „krmače“ bile su samo uvod u ubilačku kakofoniju i nakon tog kirbaja, mučni ratni dani samo su se nizali. Bombe, granate i uzbune bile su naša stvarnost, strah se zavukao u kosti, a zabrinutost je svima prekidala san.
Ja sam, zajedno sa ostalom djecom, većinu vremena provodila u šupama „Ž“-zgrade, našem improviziranom skloništu i ratnom igralištu, a u ruksaku sam uvijek imala brižno spremljenu moju najvrijedniju imovinu. Barbika, lastiš, loptica-hopsica, pinkalo i jedna bilježnica. Moj dnevnik! U njega sam upisivala sve. Granate, snove i strahove. Maglovito se sjećam jednog perioda kada smo Slaven, Nevena i ja bili jedina djeca na Šećerani. Sjećam se igranja vije kad prestane uzbuna i uzbuđenog sakupljanja sličica CroArmy. Sjećam se snijega te zime. Sjećam se hladnoće i osjećaja tuge u zraku. No pravi kronološki redoslijed događaja uopće ne pamtim. S padom Vukovara u ralje krvnika sve je stalo. Isparila su mi sva daljnja ratna sjećanja. Znam samo da sam jedno vrijeme bila jedini patuljak u naselju i za mene su ti dani bili prava pustinja.
Ta je zima bila nesretna mnogima. Obitelji su bivale razdvajane, muškarci ostavljali najbolje godine života na ratištima, a mnogi su nestali u najcrnjim mukama. Većina žena, djece i starijih su otpremljeni negdje na sigurnije, a moja mama i ja smo otišle k baki. Kad smo se vratile pred Božić iste godine, ratno ruho Županje bilo je puno rupa od gelera, ali i pod tom poderanom krpom život je tekao dalje.
Danas kirbaj slavimo onako kako smo naučili. Uz obitelj i prijatelje. A rat je iza nas. Stvar je prošlosti i povijesti. Živi samo u sjećanjima od prije dvadesetak godina, ali njegov duh još uvijek proganja mnoga srca. Još je mnogo neisplakanih suza u svima nama. Još uvijek patnja proganja naše snove, a ovih dana, kad se obilježava godišnjica vukovarske tragedije, čitava Hrvatska na trenutak stane. Stane i zapali svijeće na ulicama. Sjeti se žrtve i pokloni joj se.
Dok ovo pišem, ista svjetlost obasjava i noćnu tamu našeg glavnog trga. No nažalost i na ovo sjajno svijetlo prečesto pada sjena. Ali ja nisam ovdje da razmišljam o zloći. Ja sam ovdje samo kako bih vas, a ujedno i samu sebe, u ova siva vremena, podsjetila da rasplamsate unutarnju vatru i one svijeće u našim srcima.
Zapalite svijeću pomirenja za sve nas, jer mir nije nešto što se dogodi. Mir se gradi. A naša budućnost ovisi o onome što stvaramo danas. Nešto poput sadnje drveća. Jedna generacija sadi drveće, a druga će, zahvaljujući tome, jednog dana moći uživati u hladu.
Viktorija Majačić
