Sigurno ste bezbroj puta pronašli dio sebe u nekoj pjesmi. Ponekad sasvim slučajno. Recimo, dok kuhate ručak, stojite pred kasom u trgovini ili se vozite kući s posla, na radiju zasvira neka draga vam melodija, a u vama sve zatitra. Odmah se osjećate bolje. Počnete ju čak i pjevati. Uz štednjak odjednom cupkate nogama. Miješate kuhačom u njenom ritmu. Ili tapkate palcom po volanu, dok čekate na skretanju. I dok ste ju tako pjevušili, u vama su se probudila neka davno zaboravljena sjećanja, stari osjećaji su isplivali na površinu… ili vas je neka strofa razveselila i razbudila iz svakodnevice… Jednostavno, popravila vam raspoloženje ili vas utješila. I baš to je ono što čini pisanu riječ lijepom i posebnom. Poezija, baš kao i proza, ili tekstovi pjesama imaju čudesnu moć, i riječi, kao takve čine čuda. Ublažavaju stres, potiču nas na razmišljanje, uveseljavaju, poboljšavaju raspoloženje i djeluju na našu intimu. Izbavljaju nas od nas samih, a u isto vrijeme nas navode na samopreispitivanje i pogled prema unutra. A kada svemu tome dodate note, instrumente i glazbeni aranžman, onda imate nešto što popularno nazivamo, terapiju glazbom. Glazba prelazi granice, povezuje ljude, a slušanje muzike stvara atmosferu u kojoj se osjećamo dobro. Pozitivno. I sasvim je svejedno što volite slušati. Svatko od nas ima svoju playlistu. Bitno je samo kako se uz nju osjećamo. Izbora je bezbroj.
Ovdje pred vama se nalazi jedan moj izbor. Galdaria. U tom bendu je zapakirano sve od navedenog. Lijepe riječi i fine note. Mnogi od vas su već upoznati sa njihovim radom, ali krenimo od početka. Galdaria je jedan od dugotrajnijih županjskih rock bendova. Svoje prve svirke odsvirala je još krajem osamdesetih. Entuzijazam i zaljubljenost u glazbu okupila je nekoliko prijatelja koji, svirajući sebi za dušu, nisu ni slutili da će ta priča potrajati do današnjeg dana. Ja sam se s njihovim likom i djelom upoznala negdje početkom devedesetih, pa mi i danas kad ih slušam, još uvijek mirišu na te dane. Prvi album im je izašao 1993. godine pod nazivom „Dok vrijeme prolazi“, a ja sam tada bila osmaš i to je bila ljubav na prvo slušanje. Ali, kako sam rasla i ja, tako su i oni. Članovi su dolazili i odlazili. Marko Maričić, Zlatko Grgić, Branko Borilović, Vlado Soljačić i Branimir Jovanovac bili su dio te priče. Iva Išek bila je vokal koji sam obožavala. Glas Marka Durana također je ostavio svoj neizbrisiv trag.
Drugi album „Poderan dan“ izdan je 1998. godine i tih kasnih devedesetih, ta mala ekipa, okupljena oko Vestićevog pera, Pešine gitare i Danetovih bubnjeva, žarila je i palila. Svirali su na brojnim mjestima, a moji srednjoškolski izlasci na njihove svirke uvijek su bili doživljaj. Gitarijade, rock festivali, dobrotvorni koncerti, male klupske svirke..sve su oni to odrađivali sa istim entuzijazmom i voljom. Baš kao što to i danas čine.
[embedyt] http://www.youtube.com/watch?v=CaJVR8qTVeg[/embedyt]
No kako to često dogodi, život ljude odnese u različitim smjerovima. Otpušu nas neki drugačiji vjetrovi, razdvoje nam se putevi…i to isto se dogodilo našim glazbenicima. Ekipa odlazi svatko na svoju stranu i 2002. bend prestaje s radom. Mario Vestić ostaje jednako angažiran u glazbenom radu i o njegovim pjesmama moglo bi se napisati mnogo toga, jer nema onog, u našoj bližoj, ali i široj okolici, koji se nije susreo s njegovim talentom. Brojne autorske nagrade svjedoče tome, a meni bi bilo uzaludno pokušati nabrajati što je sve skladao i napisao. Od Opće Opasnosti, preko tamburaša i Zabranjenog pušenja, pa sve do Sinapse…surađivao je s mnogima i o njemu najbolje govore njegova djela i pjesme. Baš kao i o svakom pjesniku.
Ali, ljubav prema glazbi nije prestala tinjati ni u ostalim članovima benda i 2012-te, nakon deset godina, ista se vatra rasplamsala. Ekipa je opet na okupu. U malo novijem izdanju. Mario Vestić, Dražen Pešić, Nikola Berać i Dane Peršić sada su ono što zovemo Galdaria. Na radost mnogih zaljubljenika u njihove pjesme opet Županjom odzvanjaju njihove gitare. Opet cupkamo nogama uz dragu nam melodiju. Opet nam je ista poezija došla na vrata. Istim mladenačkim žarom, ali uz mnogo zreliju ljubav.
U prosincu 2014. godine prijateljskim su koncertom simbolično obilježili 20 godina rada. Uz goste i suradnike iz starih dana. Bila je to jedna mala glazbena retrospektiva. Mali vremeplov koji je okupljeno mnoštvo podsjetio na sve ono što su bili, ali i pokazao koliko je još dobre glazbe pred svima nama. I još jednom nam dokazao da ono što je značajno za Galdariu, a to je možda i glavni uzrok njihove dugotrajnosti, još uvijek plamti istom vatrom. Atmosfera njihove svirke nije se promijenila. Još uvijek nas jednako grije. Uvijek je intimna i prisna, bez obzira u kojem prostoru sviraju. Na širokom betonskom trgu ili u malom prostoru Gradske knjižnice, sasvim je svejedno. Njihova muzika jednako zvuči. Toplo i prijateljski.
Kada je prošle godine izašao spot za pjesmu „Slika“ malo je onih koji nisu odvrtili u svojim sjećanjima požutjele slike i stare uspomene. Spot je snimljen na lokaciji starog i zapuštenog školskog kompleksa u šećeranskom naselju. Tamo se još uvijek nalaze slike iz djetinjstva i mladosti, pod gomilom prašine i zaborava, a ova pjesma je probudila mnoge duhove. I baš zato ju volimo. Sjetili smo se svega što smo tamo proživjeli, svih tih mladenačkih uspona i padova, svih slatkih tuga prvih zaljubljenosti, te nevinosti i zaboravljenih ideala. Ali, s druge strane tog visokog zida vremena stoji teret odrastanja. Sada je zgrada samo ruševina, zamrznuta u prostoru. A mi, koji smo ih i prije voljeli slušati, sada smo stariji, i zreliji. Mnogo je vode prošlo ispod savskog mosta, grad se promijenio, ni mi sami više nismo isti, jedino njihova muzika ostaje kao trajno sjećanje na ono što je prošlo. A njihove nove pjesme donijet će nam neke nove doživljaje i uspomene. Sada postoje i nove generacije koje će moći uživati u plodovima njihovog rada. Vezati svoje osjećaje uz njihove strofe.
I upravo u tome krije je sva moć glazbe. Ona je trajni zapis onoga što je autor osjećao i nečega što je probudio u nama. Glazba gradi nevidljive mostove i iako, sama po sebi, možda i ne može promijeniti svijet, može dotaknuti ljude. A ljudi su ti koji unose promjene u život. Na nama je samo da odlučimo kakva će to promjena biti.
Viktorija Majačić/zupanjac.net
Fotos:Branko Galičić, sa snimanja video spota za pjesmu “Slika”
