A nakon što sam, ni sama više ne znam koliko dana i besanih noći, sumanuto trošila vlastite ruke i noge na mnogim ratnim poljima što je izbacila poplava, zadržavala suze duboko potisnute, a paniku neutralizirala cigaretama…nakon bezbroj stravičnih sudbina o kojima sam slušala i koje sam pomagala pokrpati, nakon valova straha i nemoći izmiješanih sa maničnom ustrajnošću, poslije mnogo ispada živčanluka i nemira, pogotovo prema mojem srcu najvažnijem, što bi Delboy rekao “my significant other”, nakon mnogo mutne savske vode što nas okužuje i nakon oceana još mutnije vode, one ljudske, barbarske i nepravedne, danas koristim priliku i ližem svoje rane.
No moje su rane neusporedivo manje od tuđih, jer meni se zapravo, dragi moji Županjci, baš kao ni vama, ništa nije dogodilo. Ostali smo na suhom, nije nam nestalo ni struje, ni vode, ni naših dvorišta, nismo izgubili naše domove, naše kutne garniture na kojima smo sjedili i ispijali kave sa prijateljima, slavili dječje rođendane, nismo ostali bez albuma obiteljskih fotografija i krovova nad glavom. Ali zato su tisuće drugih ljudi osakaćene, slomljene i mokre, a jedino što sada možemo napraviti i jedino što bismo dalje trebali činiti jest biti zahvalni i upotrijebiti taj naš mali blagoslov kako bismo pomagali svima onima koji su mnogo nesretniji od nas, koji su iz svojih domova pred vodenom stihijom pobjegli u papučama.
Ne znam da li vas uopće zanima moja priča, ova slika mojih doživljaja u moru poplavljenih sudbina, ova moja kap u čitavoj mreži života, isprepletenoj i slomljenoj, u kojoj su seoski psi sto su bile gazde širokih avlija zatvoreni u kaveze, ljudi nagurani u sportske dvorane, a čitave generacije obitelji stavljene u kaveze malenog stana, ali svejedno ću vam je ispričati.
Tog kobnog petka, moje sidro i moja stijena, muškarac mog života i ja, imali smo namjeru ostati doma, pogledati nekakav dobar dokumentarac i uživati u nadolazećem svibanjskom vikendu, ali noć koja je dolazila imala je drugačije planove. I iako je kiša padala već danima, a vodostaji, naše rijeke i svih okolnih, neprestano rasli, nismo imali ni najmanju slutnju kakva nam se nevolja sprema.
Tu večer smo pokušavali saznati bilo kakve informacije preko radija, ali tamo su samo svirale domoljubne pjesme i jedino što smo mogli učiniti bilo je prištekati se na fejs. I od tog časa “otići na fejs, malo vidjeti što ima” postalo je neophodno i presudno za sve naše sudbine. Samo sto vise nisam blejala u De Grassove postove o Cosmosu, niti u recenzije knjiga, šaljive postove nećaka i nećakinja ili statuse prijatelja nakon večernjeg izlaska, vec doslovno sam išla vidjeti što ima novo, na kojem žarištu trenutno “gori”, koliko brzo raste Sava, gdje treba ići krpati slomljene drine i ispravljati nakrivljene ćuprije.
A odakle su dolazile jedine i točne informacije?! To znate svi vi. Sa prvog nezavisnog i neprofitnog portala grada Županje www.zupanjac.net utemeljenog 4.2.2009. godine, od šačice entuzijasta kojima je jedini i zajednički cilj bio i ostao prikupljanje i objavljivanje materijala iz naših sokaka.
Igrom slučaja i na sam poziv Zokija i ja sam postala dio te internetske priče, te sam dobila priliku da objavljujem svoje romantične tlapnje i iskrene nade u obliku kratkih tekstova poput ovog, koji vam otvorena srca nudim u želji da ga jednako otvorenog srca i pročitate.
No da nastavim gdje sam stala. Noć sa petka na subotu proveli smo besano i u panici, jer nismo pojma imali što učiniti, da li pakirati prnje i bježati, potrpati dokumente i ono malo vrijednosti što imamo, nekoliko gaća i čarapa, u jednu torbu, kome se obratiti i što dalje raditi, ali zato su prve zrake subotnjeg jutra i slika smeđe, brze i ogromne savske vode što neumoljivo kvasi šetnicu kod muzeja donijele isprepadanom umu probuđenje i tijelima neviđenu snagu. Od tog trena više ništa nije bilo važno, ni blato na rukama, ni traljave čizme koje sam imala na nogama, ni glad, ni nesanica. Zajednički cilj čitavog mora ljudi utjelovio se u lanac solidarnosti i spašavanja onoga što poznajemo i volimo. Naših domova.
Nakon te subote dani su se samo curili, bez reda i broja, baš kao i ratna polja na kojima smo ginuli, od vreća, blata i pijeska, nizale su se druge aktivnosti.Od skupljanja i razvrstavanja humanitarne pomoći, preko hrane, odjeće i kozmetike, pa sve do spašavanja kućnih ljubimaca i prikupljanja knjiga za obnove školskih knjižnica. Još uvijek je mnogo posla i napora pred nama, još mnogo mostova za izgraditi, nepravdi za ispraviti, tuge za utješiti i ljubavi za darovati. Još uvijek, kako to meni osobno, najdraža ljubavna pjesma kaže, “i ljubav sja, i teku suze”.
A surova stvarnost i istina cijele ove naše zajedničke priče jest da ništa od toga ne bismo mogli učiniti da kilometrima daleko od Županje, negdje u Njemačkoj, nije pred kompom sjedio jedan čovjek, koji, unatoč tome što je tetraplegičar i vezan za invalidska kolica, ima srce lava, mozak genija i prepunu dušu hrabrosti. On je bio taj koji je prikupljao i dobivao podatke sa terena, a onda ih opet slao natrag nama, kako bismo što bolje i konkretnije mogli oformiti vojsku dragovoljaca koja brani grad od daleko moćnijeg neprijatelja.
A bilo nas je svakakvih i sa svih strana svijeta. I još uvijek nas ima. Domaćih i stranih, lijevih, desnih, čupavih, dlakavih i ćelavih, vjernika i ateista, slavnih i neslavnih, siromašnih i bogatih, zelenih i bijelih. Voda nas je spojila i voda nas je pročistila. Nakon nje i zbog nje isplivavaju na površinu mnoge stvari. I one loše, ali i one dobre.
No uopće ne želim trošiti dragocjeno vrijeme i energiju na dodatno moraliziranje i pametovanje. Ne zanimaju me profiteri, lopovi i egomanijaci. Čak nemam snage ni razmišljati o političarima, tajkunima i državnicima, jer države, gradovi i sela su obični ljudi koji, poput svih nas, čuvaju i rade za svoj dom.
Ne želim više razdvajati ljude na ove i one, ima nas svakakvih, raznih profila i svatko od nas, kad se pogleda u ogledalo, zna što je radio. Svatko ima svoj izbor i svojim djelima puni vlastite vreće životnog nasipa, baš kao što su to činili moji mnogi, tek upoznati, prijatelji u patnji i pijesku, s jedne strane nepoznati mi šesnaestogodišnjak sa lopatom, a sa druge strane teta Eva…
I uopće ne mogu nabrojiti sve te znane i neznane anonimne junake koji ovih dana nisu imali kada se ni počešljati, pošteno odručati niti naspavati, sve one što bezimeno pomažu i daju sve od sebe, dok drugi traže vitezove u bijelim oklopima koji dolaze prekasno, sve one što nude vlastitu snagu kad tuđa posustaje ili je jednostavno nema, sve one što imaju hrabrosti i duha ostati ljudi u ovoj užasnoj situaciji, sve anonimne heroje, ili kako to lijepo kaže jedan od mojih najnovijih fejsbuk frendova, sve one što su bili i ostali “drage volje dragovoljci”.
Jedino što imam namjeru jeste glasno i jasno uputiti jedno HVALA, kao kuća veliko i široko kao slavonska ravnica, Zoranu što je bio i ostao glas naroda u ovoj pomutnji i svima onima koji sa mnom dijele ovaj osjećaj zajedništa. Voljela bih da taj osjećaj potraje i kada se voda povuče i kada budemo ponovno, kao nakon rata, izgrađivali domove, sastavljali ostatke života i dalje tekli poput rijeke. I iskreno se nadam da će silina vode koja nas je zapljusnula osnažiti naše korijenje i potaknuti rast u pravom smjeru, onom u kojem je čovjek čovjeku brat, a ne vuk. I što se mene tiče, možemo posaditi aleju hrastova koja će nas trajno podsjećati na hrabrost i slogu u ovim teškim vremenima.
Viktorija Majačić
