Jedan od tužnijih povijesnih događaja vezanih uz mjesec ožujak jest nesretna smrt preko 140 žena u požaru u tvornici Triangle Shirtwaist davne 1911. godine. Ta velika industrijska tragedija potaknula je buru u javnosti, a protesti žena odvijali su se i sljedećih godina, te u konačnici rezultirali formiranjem radničkog pokreta. Njihovi glasovi šire se diljem svijeta poput lančane reakcije, a njihove odjeke čujemo još i danas. Stotinu godina poslije još uvijek traje ista borba i ustrajnost za ostvarivanjem ženskih prava ne jenjava, jer stereotipi, rodna diskriminacija i nasilje nad ženama još uvijek kvare sliku ovog divnog svijeta u kojem živimo.
A ovaj svijet zaista jest divan! Prekrasan je i pun ljubavi poput onih iskrenih dječjih čestitki koje smo darivali našim majkama kad smo bili školarci. Tada nam uopće nije bilo teško izraziti svoju zahvalnost najvažnijoj ženi u našem životu. Recitirali smo im pjesmice, pisali pisma i obasipali ih svojom nježnošću. Ali, izgleda, čovjeku je potrebno vremena, nekad i cijeli život, da shvati od čega je sazdan i na čemu treba biti zahvalan. I što više gledam ostale žene, majke, kraljice oko sebe i njihove majke sasvim mi je jasno. S vremenom sve više ličimo na njih. Kako izgledom, tako i ponašanjem. Čak ćemo i suđe prati onako kako je to naša mama radila, čarape slagati onako kako nas je ona naučila i praviti kolače po njenim receptima.
Možda baš i nije lako priznati da smo slika i prilika naše vlastite majke, pogotovo ako ne odobravamo i ne dijelimo iste stavove o životu, svemiru i ostalom. Kad odrastemo, više ne trebamo majku da nam briše balavi nos, ali itekako nam je potrebno njezino iskustvo, mudrost i toplina. Možda neke od nas sada imaju i mašinu za pranje suđa, no kad se sve zbroji, naše mame su nam lupile temelj. Na njihovoj ljubavi, ljepoti i požrtvornosti oblikovan je naš život, a na nama je da od njega nešto i napravimo. Ali tu ljepotu naših majki često ne vidimo i lako ju zaboravljamo.
Možda je baš zato dobro imati jedan dan u godini kad se možemo podsjetiti koliko lijepa i snažna može biti jedna žena. Jedan dan kada možemo izraziti našu zahvalnost generacijama žena koje su prije nas borile iste bitke, ženama koje su radile i njegovale djecu, kuhale nam ručak i peglale košulje. Jedan dan kad možemo odati počast žrtvi koju žena nosi na leđima. No ako mislimo da su jedan buket cvijeća, čokolada ili karanfil čarobno rješenje za žensko srce onda smo u zabludi. Zahvalnost baki na njezinoj mudrosti možemo iskazati jedino onda, ako nešto od nje i naučimo.
Vlastitoj majci možemo zahvaliti na njezinoj izdržljivosti svaki put kad joj ponudimo pomoć, a voljenoj supruzi nekad su one male sitne stvari koje činimo najveći dokaz privrženosti. Obične rabote poput uredno stavljene nove role toalet papira, nošenja teže torbe po povratku iz trgovine, odnešenog smeća ili prljavih čarapa spremljenih u veš korpu mogu vas, dragi moji dečki, dovesti dalje, nego što to može paket čokoladica u obliku srca. Grandiozne geste sa buketom crvenih ruža su prekrasne, ali one su baš to, samo geste i mnogo su mi draže na filmskim ekranima ili stranicama neke romantične knjige.
Dakako, ruža u vazi je jako lijepa, ali još mi je ljepša ruka koja pridrži vrata. Tu starinsku gestu apsolutno podržavam, ne zato što sam kilava i slaba, pa ne znam ili ne mogu sama otvoriti vrata, već zato što se u njoj krije čitava simbolika Dana žena. To je čisti iskaz poštovanja i savršeno ništa više. Vjerujem da kavalirski maniri mnogima zvuče smiješno, pogotovo u ovo moderno doba emancipacije i građanskih sloboda, ali ja sam staromodna. Još uvijek gledam na muškarca i ženu kao nešto što zajedno stvara sklad.
Nikad nisam mogla razumjeti onu podjelu na „slabiji“ i „jači“ spol. Recimo, vrlo dobro znam da ne mogu nositi vreću šećera od pedeset kila, ali sigurna sam da vrsna kuharica može stvoriti mnoga slasna čuda od toliko šećera. Isto tako znam da žene mogu stoički podnijeti bol, dok će mnogi muškarci svisnuti od panike samo na spomen zubara. Nismo isti, to je samo po sebi razumljivo, ali trebali bismo biti jednako važni.
Život je nekad dovoljno težak i bez te sulude borbe za dominaciju. Vjerujem da bismo prvo trebali vidjeti čovjeka, njegove slabosti i vrline, a ne njegovu etiketu. Majka, supruga, kćerka, domaćica, poslovna žena, učiteljica, studentica… to uopće nije važno. Važno je samo ono što srcem stvaramo. Važno je kakav smo čovjek. A biti žena u ovom zemaljskom vrtu je prekrasno, ali bez muškaraca bilo bi nam, najblaže rečeno, dosadno i tužno. Baš kao što dan ne može postojati bez noći, more bez valova, slikar bez kista, tako ni ovaj svijet ne može biti u ravnoteži, sve dok postoje nejednakosti, predrasude i neznanje.
Broj žena koje su politički i socijalno aktivne, te doprinose društvu jednakih vrijednosti samo je jedan maleni korak naprijed. Sve dok gola ženska tijela reklamiraju proizvode, društvom će odjekivati glas sufražetkinja.
Viktorija Majačić
