Ana Frank. Ovo ime ostalo je upisano u mnogim bilježnicama iz lektire, a njena nesretna sudbina rastužila je, ali i inspirirala brojne generacije. O ovoj židovskoj djevojčici iz Amsterdama govorili su mnogi. O njenom životu, ali i preranoj smrti snimljeni su bezbrojni dokumentarni i igrani filmovi, ispisane su stranice i stranice povijesnih knjiga, a njen lik su oživjeli i u kazališnim predstavama.
Njenoj priči uvijek se vraćamo i iznova iščitavamo, iako smo ju bezbroj puta pročitali i znamo da nema sretan kraj. Uvijek pokušavamo shvatiti što se to točno dogodilo za vrijeme Holokausta…ali to je nemoguće. To se ne može razumjeti, može se samo osjetiti. I upravo zato, ova mala, ali velika knjiga neprocjenjivo je važan svjedok prošlosti. Baš kao što je to bila i Ana. U njene osjećaje intimno smo upleteni od prve stranice, jer knjiga o njoj nije tuđom rukom i maštom ispisana sudbina jedne obitelji za vrijeme strahota Drugog svjetskog rata, već njen dnevnik. Njeno vlastito svjedočanstvo.
Moja zaljubljenost u Anin duh i njene djevojačke, a opet tako mudre i zrele misli, još uvijek traje. Još uvijek mi je drag njen lik. Prva iščitavanja njenih zapisa, priznajem, bila su teška, ponekad neshvatljiva i naporna, baš kao što su i svakom školarcu koji na pameti ima osmijeh simpatije, a ne ratna stradanja davno preminulih ljudi. No meni samoj, ali i čitavoj mojoj generaciji, naš vlastiti, Domovinski rat to je promijenio. Odmah smo prepoznali isti strah i u njoj i u nama, te brzo shvatili da je Anina priča samo jedna od tisuća drugih nesretnih priča. Njene dječje želje zauvijek su prekinute, baš kao i u tisućama i tisućama druge stradale djece. Njeno djetinjstvo zauvijek je zaustavio ratni poklič, koji, nažalost, nije utihnuo. Rat još uvijek uništava živote. Uništava ih kao što je to činio oduvijek. Bez milosti i nepravedno. Niti jedan čovjek, žena ni dijete ne bi trebali gledati u nebo kroz bodljikavu žicu, ali ipak, te iste nepravde još uvijek činimo. Niti jedno dijete ne bi trebalo znati što je to zviždukanje granate ili tutnjava avionskih bombi, ali, ipak, mi još uvijek bacamo bombe jedni na druge. Rat uništava živote jednako stravično kao i prije sedamdeset, dvadeset ili stotinu godina. Njegova krvnička ruka još uvijek gazi ljude, uništava žene i guta djecu. Još uvijek djeca stradavaju od mina i metaka, još uvijek krvare zbog grešaka odraslih…a budućnost ovog našeg zajedničkog svijeta u njihovim je rukama. Kad ćemo konačno shvatiti da ne postoji ništa čišće ni ljepše od veselog lica djeteta, pa tako niti išta tužnije od dječje igre prekinute ratnim grozotama?
Baš kao što je i Anin život bio prekinut. Djevojčica koja se rodila 12. lipnja 1929. svoj posljednji zapis u dnevnik upisala je 1. kolovoza 1944. Tri dana poslije policija je došla po skrivene stanovnike na tavanu kuće u ulici Prinsengracht. Početkom rujna, Ana i njezina obitelj deportirani su posljednjim transportnim vlakom na istok i nakon tri dana putovanja stigli su u Auschwitz u Poljskoj. Svi stanari tavana, osim Aninog oca, skončali su svoj život u nacističkim logorima. Ana i njezina starija sestra Margot otpremljene su u drugi logor, Bergen-Belsen, u kojem izbija epidemija tifusa. Obje sestre su, negdje između kraja veljače i početka ožujka 1945.godine, otprilike mjesec dan prije oslobođenja logora, i preminule. Točan datum njihove smrti nije poznat, ali Anin dnevnik, ispisan dječjom rukom, je preživio. Poklonjen nam je u trajno vlasništvo, baš kao i sva njena mudrost i ljubav, koju u sebi skrušeno čuva od zaborava. U Aninim riječima ima više mira, nego u stotinama mirovnih sporazuma. U njenim mislima o odrastanju ima više života i nade, nego straha. U iskrenim opisima maštanja o poljupcima ima više ljubavi, nego u mnogim ljubavnim pjesmama. U Ani, iako se sakrivala u tami, nikad nije ugašeno svjetlo. I upravo zbog toga, Ana Frank za mene nikad neće biti simbol stradanja i patnje, već vječna učiteljica.
Njena shvaćanja života uče nas o nadi i pozitivnosti, čak i kad se nalazimo u najcrnjoj tami. Zbog toga mi je sada, kao odrasloj, svako novo iščitavanje Aninih riječi, nova prilika da još bolje shvatim vlastito ratno djetinjstvo i brzo odrastanje. A jedna takva prilika ukazala mi se nedavno, početkom listopada, u našem malom gradu. Festival amaterskog kazališnog stvaralaštva obojao je listopad, a prva predstava, na moju veliku radost, bila je o Ani Frank. Gledajući prizore stare sedamdeset godina, oživljene na daskama koje život znače, u našoj kino dvorani, zapitala sam se zašto uvijek ponavljamo iste greške. Zašto su ljudi još uvijek tako ludi kao što ih Ana opisuje?
‘Čemu, oh, čemu ovaj rat? Zašto ljudi ne mogu živjeti u miru? Zašto sve treba opustošiti? To pitanje je razumljivo, no nitko još nije našao zadovoljavajući odgovor. Da, zašto u Engleskoj prave još veće avione, još teže bombe i istovremeno gotove kuće za obnovu? Zašto se danomice troše milijuni za rat, a nema ni pare za liječničke usluge, umjetnike ili za sirotinju? Zašto ljudi moraju gladovati, dok u drugim dijelovima svijeta trunu viškovi hrane? Zašto su ljudi tako ludi?Ne vjerujem da su samo veliki ljudi, političari i kapitalisti krivi za rat. Oh, ne, mali čovjek je jednako kriv, inače bi se narodi svijeta odavno pobunili! U ljudima naprosto postoji nagon za razaranjem, ubijanjem i bezumljem, i sve dok se čitavo čovječanstvo ne izmijeni vodit će se ratovi, sve što je njegovano i uzgajano bit će uništeno i razoreno, nakon čega će čovječanstvo morati početi iznova.
Često sam potištena, ali nikada očajna; naše skrivanje promatram kao opasnu pustolovinu, romantičnu i zanimljivu istodobno. U svom dnevniku opisujem svaku oskudicu. … Mlada sam, imam puno skrivenih osobina. Mlada sam i jaka, živim u jednoj velikoj pustolovini. Još uvijek sam usred toga i ne mogu po cijeli dan gunđati. Mnogo toga mi je poklonjeno – sretna narav, puno veselosti i snage. Svaki dan osjećam kako se iznutra razvijam, kako se primiče oslobođenje, kako je priroda lijepa, da su ljudi prema meni dobri, da je ova pustolovina zanimljiva.
Zašto bih očajavala?’
Predstava „Dnevnik Anne Frank“, gostujućeg kazališta iz Belog Manastira, u režiji sjajnog Cvetina Aničića, bila je baš ono što mi je trebalo. Malo razbuđivanja! A tama dvorane, koju su presijecale fluorescentne boje sa scene, govorila je glasno. O strahu, o patnji, o nezamislivoj grozoti i nepravdi. Čak je i odjeća glumačke ekipe govorila istim tonom. Crni kostimi i crvene cipele. Svo nasilje rata zrcalilo se u tim njihovim cipelama. Sva patnja i sav užas ljudskog bezumlja. Ali Anina priča uvijek će ostati pozitivna. Njen dnevnik nikada neće biti lako štivo, već jedna od važnijih lekcija koju svaki čovjek mora naučiti. Njena priča nikada neće moći biti ispričana na lagan način, ali Anine riječi, utjelovljene u izvrsnoj mladoj glumici, nisu mi nikad jasnije govorile o nadi. Nikad mi nije bila jasnija njena poruka. Mir.
11. listopada 2015.
Viktorija Majačić