Krajem prošlog stoljeća, otprilike u travnju 1999. godine, počela je postojati dramska družina „Ponuda koja se ne odbija“. Zagrebački i osječki studenti, ali i brojni Županjci, bili su njena kralježnica. Među tridesetak članova ove vesele skupine bila sam i ja. Ulaz na naše predstave uvijek je bio besplatan, u svom kratkom vijeku odigrali smo ih nekoliko, a sve, od režije i teksta, pa do rasvjete i scenografije, odrađivali smo sami. Svatko je sudjelovao u radu ove družine na svoj način. Netko sa gitarom ili vlastitom miksetom, netko sa pjevačkim glasom i glumačkim talentom. Oni sa žicom za pisanje donosili bi nam tekstove, a slikarske duše rješenja za scenografiju ili kostime. Svi smo doprinosili radu i svaka ideja bila je dobrodošla. Roditelji i bližnji su nam pružali podršku i uskakali u pomoć, a potrebna sredstva skupljali smo iz vlastita džepa i kroz dobrovoljne sponzore, te donacije na ulazu. Zajedničkim naporom i entuzijazmom održavali smo vatru ovog amaterskog projekta i svaki član bio je jednako važan. Bili smo umjetničko društvo, ali i društvo prijatelja koji su željeli učiniti nešto dobro za sebe i svoj mali grad.
Prvu scensku igru odigrali smo samo jednom u dvorani kina „Kristal“. Zvala se „Volim Hrvatsku“, a iduće godine realiziran je projekt pod imenom „Sjelo ruglo pokraj puta“. I taj smo put uspjeli dobiti omiljenu šećeransku dvoranu na korištenje. Ulickali smo joj scenu, očistili prostorije, skidali paučinu sa reflektora i intenzivno vježbali. Sjećam se koliko sam bila uzbuđena zbog te predstave i posebno pamtim jednu scenu kada je cijeli ansambl u pidžamama plesao uz pjesmu Red Hot Chili Peppersa. Bili smo mladi, željni akcije, pozitivnog duha i puni stvaralačke energije. Mjesto radnje naše priče bilo je isto kao i mjesto gdje smo kovali većinu ideja. Bio je to ugostiteljski objekt. Kafić, u ovom slučaju bezimeni. U njega smo strpali različite likove. Kao i u stvarnom životu. Mnoštvo ljudskih profila bilo je simbolična slika čitavog društva, ali i podsjetnik da mi, kao glumci i kao družina, nismo odvojeni od publike. Bili smo njihovi prijatelji, momci i djevojke, djeca i poznanici. Bili smo dio njihovih sugrađana koji kroz umjetnost, glumu, riječi i pjesme žele razbuditi uspavanu svakodnevicu.
Prošlo je mnogo godina otkad sam zadnji put stajala pod svjetlom pozornice i recitirala svoj monolog, ali zapamtila sam koliko je truda i dobre volje potrebno za takve amaterske projekte. Ovaj tekst pišem nakon što je završila XIV Smotra kazališnih amatera Vukovarsko-srijemske županije. Na njoj su ovog vikenda sudjelovala kazališta iz Retkovaca, Vukovara i Županje. Od ukupno šest predstava u kojima smo ovoga vikenda mogli besplatno uživati, čak tri su bile djelo županjskih amatera. Imati tri kazališta u minijaturnom gradu kao što je Županja nekima može zvučati kao pretjerivanje ili dokazivanje, ali meni je znak da kreativnost nema granica. I to me veseli.
Ne znam tko će ove godine predstavljati našu županiju na državnom festivalu kazališnih amatera, ali tko god bude, želim da mu ta čast bude poticaj za daljnji rad. Mala nagrada za uloženi trud i misao vodilja za budućnost. U toj će budućnosti, nadam se, biti mjesta za sve one koji će se htjeti okušati na kazališnim daskama i kroz umjetnost izraziti svoje misli i osjećaje.
U Županji je tako bilo oduvijek. Glazba, pjesma i ples, kazalište, slikarstvo i književnost još uvijek glasno odzvanjaju našim ulicama. Naš grad ima bogatu, živu umjetničku scenu i možemo se smatrati sretnicima. Imati čak tri kazališne kuće znači da imamo izbor i bilo bi smiješno kada bismo odbili tu ponudu. To je zaista ponuda koja se ne odbija.
Viktorija Majačić
- ožujka 2017. godine