Veljača, najkraći mjesec u godini, opravdava svoje ime. Dani su polako sve velji (veći), a vrijeme je promjenjivo. Malo snijega, malo kiše, pa onda red susnježice, blata i bljuzge. „Veljača prevrtača“ donosi nam proljetne temperature i zimske minuse, a u njen prevrtljivi zagrljaj i ove se godine ušuškalo Šokačko sijelo. Iz staklenih izloga proviruju tikvice i šlingeraji, a tamno plave špenzle i guličaste čarape hodaju ulicama. Na sivom trgu stoji bijeli šator i spremno očekuje svoje posjetitelje.
Pod njegovom hladnom plastikom pučki pisci i zaljubljenici u život i običaje naših starih su pjevali o zavičaju, grijali dušu i tilo stihovima i dobrom kapljicom, dok se magla polako šuljala preko ravnice. Možda je takva ista magla prelazila preko mrzlih njiva i potoka davne 1905. godine kada je u Vinkovcima preminuo jedan takav pjesnik. Istog datuma kad se održavalo Sijelo pučkih pisaca, 5. veljače, liječnički nalaz za Ferdu Juzbašića glasio je – tuberculosis plumonum. V. Tihomirović u „Hrvatskom listu“ povodom tridesetogodišnjice njegove smrti izvještava da je umro mlad, nesretan u braku i osamljen.
Tužan je to opis jednog slavonskog pjesnika, a još tužnije mi je bilo u brzinskoj internetskoj pretrazi pročitati ove riječi: Ferdo Juzbašić, pseudonim Selim (1866-1905), pjesnik iz Županje, autor samo jedne zbirke pjesama (Spomenici, 1898), piše u tradicionalnoj maniri, nije postigao značajniji uspjeh.
„Nije postigao značajniji uspjeh“. Te četiri riječi su mi odzvanjale glavom, svojom tugom i oštrinom gotovo me proganjale, pa sam zbog njihove težine poželjela saznati više o liku i djelu ovog davno preminulog i slabo poznatog književnika s kraja 19. stoljeća. Posegnula sam za jedinim vjerodostojnim izvorom podataka iz prošlosti koji sam imala pri ruci. Malena i požutjela knjižica Županjskog zbornika iz 1967. utažila je moju znatiželju i u njoj sam pronašla nekoliko Selimovih stihova i kratak opis njegovog života.
Ferdo se rodio 4. travnja 1866. u Županji na Savi, otac mu se zvao Karlo, a mati Marta. Prve godine djetinjstva provodi u velikoj obiteljkoj zadruzi, upijajući priče, pjesme i poslovice koje su kružile oko zajedničkog ognjišta. Možda se upravo u tim dugim zimskim večerima ispunjenim pričama iz davnina razvila njegova sklonost i ljubav prema pisanju. Osnovnu školu pohađa u Županji, zatim gimnaziju u Vinkovcima, a pravo završava u Zagrebu. Bio je član Društva hrvatskih književnika, objavljivao pjesme i pripovijetke u tadašnjim književnim časopisima poput „Vijenca“ i „Hrvatska vila“, te 1898. kod Antuna Scholza u Zagrebu štampa svoju jedinu autorsku zbirku pjesama. Njegovi stihovi govore o prirodi i njenim mijenama, o lastavicama i slavujima, o smiješku u tuzi, o kušnji i nemiru, o ljepotama zavičaja. Iskreno i nježno pjeva o slatkoći života, ali i o njegovim „divnim jadima“. Selim sa jednakom pažnjom govori o radosti koju mu pruža samo jedan tračak svjetla i o mraku u koji ga okružuje. Na jednom mjestu u pjesmi „Suhi list“ kao da naslućuje svoju skoru smrt, pa kaže:
„Prehladni su sunca traci,
Pa u život nije nade,
Tužan listak past će tamo
Kud milijun drugih pade.“
Ali ne krije se u njegovim pjesmama samo život narušen bolešću, osobnim i obiteljskim tragedijama, ima u njima i ljubavnih zanosa i životnih radosti. Maleni stih iz pjesme o vinu i strasti svjedok je tome – „kano bokal vinca pusta, ispit ću joj medna usta…“.
Njegovi vedri stihovi putovali su i na razglednicama koje je jedno vrijeme izdavao đakovački štampar Bruck. Bile su ukrašene cvijećem nezaboravka, ljubičice i jaglaca. Primiti jedan takav ´pozdrav iz Županje´ sigurno je bila velika radost i razbibriga. A upravo pod nazivom „Razbibrige“ napisao je devetnaest pjesama, ali nažalost, nije dočekao njihovo objavljivanje. Možda bi mu baš one priskrbile taj „značajniji“ uspjeh kod kritike koji mu je nedostajao. Ali unatoč tome, njegov pjesnički život traje još i danas. Skriva se u našim zavičajnim pjesmaricama i doziva nas, možda ne tako glasno kao neki njegovi suvremenici, ali tu je, među nama. Iako je prošlo mnogo prevrtljivih veljača od kada je Selim položen u grob sa tankim sveskom svojih stihova pod uzglavljem, njegov trag još uvijek postoji. Kroz pjesme i pripovijetke darovao je svijetu dio sebe, a nakon više od stotinu godina i sam je postao priča. Zvuk njegovog glasa zauvijek od nas skriva ruka vremena, ali ono što je produžilo njegov vijek su riječi.
Uostalom, za stotinu godina i mi ćemo se pretvoriti u priče. Sve naše strasti, patnje, ljubavi i razbibrige bit će blijeda slika jednog davnog vremena, a mi lica iz prošlosti. Jedna takva izblijedjela slika, portret Selima Ferde Juzbašića, koji je poput milijun drugih pao u ruke zaborava, promatra nas svaki put kad prolazimo županjskim grobljem. Odmah iza kapelice, na desnoj strani staze od 7. veljače 1905. godine mirno stoji pjesnikov grob koji nas svojom tišinom podsjeća na zajedničku ljudsku sudbinu. Prolazni smo, baš kao i naše patnje i radosti. Ono što je danas naša kritika ili pohvala jednom će biti samo malena falta na skutama vremena. Možda će i o nama jednom netko napisati crticu. Ne znam, ali sigurno ćemo i mi ostaviti nekakav trag. Kakav će on biti, ovisi samo o našim djelima.
Viktorija Majačić
