Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da je ponavljaju.
Nedavno sam stajala, mala i ponizna, pred ovom gorkom rečenicom. Velikim bijelim slovima na crnoj pozadini ispisano je ovo upozorenje u jednoj od prostorija zgrade broj. 4 nekadašnje tvornice smrti, a sada Memorijalnog muzeja Auschwitz-Birkenau. Sam naziv tog koncentracijskog logora nemirno treperi u našem kolektivnom sjećanju, a ja sam, poput svih drugih koji ga posjete, užasnutim koracima hodala tim tužnim stazama. U tišini, ali glave pune različitih misli. Sa svakom novom prostorijom koju smo posjetili i uz dodatna objašnjenja našeg vodiča tuga se polako počela pretvarati u potpuno stanje šoka. Burni osjećaja su mi pulsirali u ošitu, a na licu treperile nevidljive suze. Od količine užasa čovjek jednostavno zablokira. Riječi posustaju, lica onih oko tebe isprazne se jednako poput tvojeg i onda samo tupo promatraš prizore pred sobom. U početku sam naivno čak i fotografirala, ali ubrzo sam bila preplavljena osjećajima i jednostavno se isključila. Mobitel sam spremila u torbu i ostatak posjeta provela skrivena u vlastite misli. Nezamisliva zlodjela, vješala i tamnice, medicinski eksperimenti, glad, bolest i smrt jednoj je skupini ljudi bila svakodnevica, a izmisliti što efikasniji način ubijanja drugima „samo“ posao. Ljudi su zaista sposobni učiniti užasne stvari, pogotovo kada ih zavedu iskrivljeni ideali, a ovo mjesto stradanja podsjetnik je na to sjeme zla i njegove trule plodove. Oko milijun posjetitelja godišnje posjeti ovo mjesto sjećanja. Ta je brojka bolno bliska broju onih koji su umrli u agoniji pored te iste bodljikave žice.
Mnogima od njih ne zna se ni ime niti dob, zauvijek su izbrisani s lica zemlje u ime jedne bezumne ideologije. Od nekih su života ipak ostali tragovi. Mala svjedočanstva prošlih života. Poput one ribičke dozvole koju sam jednom vidjela u Vukovaru. U jednoj od prostorija ovog starog logora izložena je ljudska kosa. Dvije tone beživotne ženske kose nezaboravan je prizor. Muzej također čuva i brojnu arhivsku građu. Fotografije selekcije zatvorenika, pisma i razni dokumenti. Zatvorska odjeća i obiteljske fotografije. Identifikacijske kartice, brojevi tetovaža i mnoštvo osobnih predmeta koji su nadživjeli svoje vlasnike. Recimo, odjeća i obuća u kojoj su ljudi pošli na svoje zadnje putovanje. Muzej u svojoj zbirci posjeduje 110 000 cipela i više od 40 kg naočala. Vidjeti ih izložene iza stakla neopisiv je osjećaj. Stari okviri za naočale zure u vas tuđim očima, a sve riječi gube smisao kada ugledate malene dječje cipele među mnoštvom druge obuće. Ili kada u nepreglednoj gomili četki, češljeva i pribora za higijenu primijetite drvenu četku za brijanje, poput one koju je koristio vaš djed. Ili kad čitate imena zapisana na koferima u koje su njihovi vlasnici, zajedno sa nužnim stvarima, spakirali i nadu koja je bila okrutno iznevjerena. Otprilike 3800 kofera čuva tajnu svojih nekadašnjih vlasnika, a 470 ortopedskih pomagala i više od 12 000 kuhinjskog posuđa nijemo svjedoče o žrtvama nacističkog ludila. Cjedilo za tjesteninu. Tave za kajganu i palačinke. Žlice. Plehane šalice. Tanjuri i zdjele. Obične svakodnevne stvari. Svjedoci običnih ljudskih života. Poput naših.
Jedina razlika između nas i njih jeste što su se svi ti nesretni ljudi našli na krivoj strani povijesti. Tu povijest su tada ispisivali ljudi koji su vjerovali da su bolji od drugih. Njihovi životi bili su važniji od života onih koji su bili drugačiji, jer su im prividne razlike zamaglile vid, a ludilo rata istrgnulo humanost iz srca. Arijevsko dijete plave kose jelo je štrudle s jabukom, bezbrižno u svom domu, a samo nekoliko stotina metara od njega, mala Romkinja kovrčave crne kose umirala je od gladi.
U logoru poput Auschwitza takve nepravde bile su dio svakodnevice. Smrt je neprestano uzimala nove žrtve i samo su nijanse odlučivale tko će preživjeti. Na dan oslobođenja među 7500 preživjelih zatvorenika bilo je petstotinjak djece. Svi su bili mršavi, bolesni i izbezumljeni. Pošten obrok i topao krevet bile su im jedine želje, a jedan dio stalnog muzejskog postava posvećen je toj osnovnoj ljudskoj potrebi – hrani. Zapravo, njenom kroničnom nedostatku u logoru. Ispijeno dječje lice sa sivim podočnjacima, djevojčice u poderanim prugastim odorama i dječaci praznog pogleda promatraju vas sa tih starih crno-bijelih fotografija. Na jednoj od njih bio je samo krupni kadar ženskih nogu. Koža na kostima i ništa više. Ispod fotografije pisale su moje mjere. Došla u Auschwitz sa 37 godina i 55kg.
Nakon oslobođenja logorašica je imala jedva dvadeset kilograma, a meni se zgrčila čitava utroba. Mnogo više nego kad smo stajali u podrumu u kojem su prvi put upotrijebili Ciklon B, pored krematorija ili u dvorištu pred zidom za streljanje. Sve što smo vidjeli do tada bilo je bolno i strašno, ali tek tada, pred tom fotografijom, sam se u potpunosti izbezumila. Noge uopće nisam osjećala, a tupi udarci srca probadali su me u rebrima. Ne sjećam se ostalih podataka te žene iz davne prošlosti, ne znam po kojem je mjerilu bila nepodobna i zbog čega je završila u logoru, ali slika njenih listova i bedara trajno se nastanila u mojoj glavi.
Čak i sada, dok pišem ove redove, mislim da još uvijek nisam sredila svoje dojmove. Susresti se sa duhovima naše zajedničke povijesti nije bio ugodan zadatak. I znam da, osim činjenice da je upravo na današnji dan, 14. lipnja 1940. godine, u Auschwitz transportirano prvih 728 zatvorenika, ovo moje izlaganje o žrtvama starog rata nema velike važnosti za probleme našeg sadašnjeg trenutka. Šibaju nas brige današnjice i nemamo baš mnogo volje za razmišljanje o greškama iz prošlosti. Problemi naše svakodnevice važniji su od povijesnih datuma. Prošlost je završena i ne može se promijeniti.
Ali možda nam ipak može biti učiteljica koja nas upozorava na dvosjekli mač zaborava. Jer, ako zaboravimo da su ljudi, obični ljudi poput nas, počinili ovakve monstruoznosti, onda možda i zaboravimo da smo mi jedini koji mogu spriječiti njihovo ponavljanje.
Viktorija Majačić
