Njuškajući po svojoj staroj arhivi, na dnu jedne kartonske kutije pune drnde “koja će možda jednom zatrebati”, nabasah na ova dva bisera, koje smo drušvo i ja vlastitim rukama napravili i objavili. Te poratne 1997. godine u Županji, pobjednička euforija je dobrano splasnila, razvojačeni branitelji besciljno su u vojnim odorama tumarali gradom očekujući da napokon “počme” ta nova Hrvatska za koju su se 4 godine borili, balvani sa zgrada davno su uklonjeni a grad je provizorno koliko-toliko popravio štete od granatiranja. Vagonsko naselje polako se prazni a veliki broj izbjeglica iz Bosne ostalo je zaglavljeno u Županji, ne znajući ići li na zgarište kuće tamo preko Save ili ostati ovdje i početi novi život.
U takvoj nekoj nejasnoj situaciji ni mladi nisu znali kud bi. Moje društvo se počelo okupljati na raznim mjestima zabavljajući se pričanjem na stotine viceva i jednom takvom zgodom netko je rekao kako bi te sve viceve trebalo popisati da se ne zaborave. I ideja nam se svidjela. Prvo smo svi sve svoje viceve koje smo znali popisali na papir a zatim na smjenu pretipkavali na kompjuter. Tada sam imao pravu “pilu”. Intel 486 sa 128 MB RAM memorije i mislim nekim tvrdim diskom od 180 MB. Danas obični digitroni imaju bolje performanse.
Nakon nekoliko dana napornog pisanja i korigiranja text je bio gotov. Sakupili smo preko 1000 viceva. Naravno, novca za tisak nismo imali pa smo i to odlučili sami napraviti. Želja (Kamenjaš) je u Karitasu uspio iskamčiti neku paletu svakojakog papira koja se po skladištu razvlačila godinama i uz blagoslov vlč. Varoščića što mu izveze smeće, dopremio kod mene u ljetnju kuhinju gdje nam je bio “glavni stožer”. Ruku na srce bilo je tu oko 300 kilograma svega, papira u boji, običnog papira, masnog papira, recikliranog i visokokvalitetnog, pa debljeg i tanjeg kartona – ali sve u nekim čudnim i našoj svrhi neprilagodnim formatima. Pomoć smo dobili od jedne županjske firme koja nam je sav papir prekrojila u standardni A4 format. Za printanje se založio Davor (Klarić) pa smo prvih parstotina listova otiskali na nekom crno-bijelom HP laserskom pisaču kojemu je tolika količina odjednom bila previše pa je brzo krepo. Srećom osposobili smo neki poluručni stari kopirni stroj kojeg nisu htjeli ni u ratu. Nakon puno zgužvanog papira uspjeli smo otprintati dovoljnu količinu za nekih 250 komada knjižica A5 formata koje smo pod stručnom paskom Darka (Avramovića) uvezali u polutvrde korice (jer smo imali takvog kartona). Naravno osim ovdje nabrojenih bio je i drugih koji su sudjelovali na bilo koji način, pomažući tipkati, pisali viceve, kuvali kave ili jednostavno bili tu.
I tako je nastala prva knjiga VICOVI BROJA 1 . U početku smo zamislili knjigu prodavati po 10 kuna, ali kako to obično biva većinu smo podijelili prijateljima i rodbini. Nekih 70 primjeraka podijelili smo u kioscima gdje su poklanjane svima koji su htjeli. Za dva dana Vicovi su postali hit i bili posve razgrabljeni, pa smo stoga odlučili izdati i drugi broj – VICOVI BOBA ROCKA. Sve smo napravili po istom kalupu i dva tjedna kasnije je ugledala svjetlost dana.
Na žalost i taj broj je razgrabljen bez da smo imali neku financijsku dobit pa smo izgubili motivaciju i odustali od trećeg broja VICOVI ALANA FORDA KOJI JE BIO U IZRADI.
Vjerujem da i dan-danas netko na polici ima koji primjerak nege od njih.
Zoran Lucić
