Gradnja župnoga dvora u Štitaru počela je za vrijeme upravitelja župe Žigmunda Emanovića 1848. godine. „Domu župnom, kog do onda Štitarci ne imadoše, tek pod rukovodstvom njegovim tememelj položiše, te tako on morade pod tuđim krovom stanovati. Međutim premda je narod oskudijevao, ipak po nagovoru Emanovićevu dade se na trudni posao, i za kratko vrijeme od jedne godine sazidaše današnji ukusni i lijepi župni dom, staviše ga pod krov, i štalu za marvu posve novu od tvrdog gradiva posve dogradiše. Ali početkom studenoga 1849. godine po nalogu starješinstva prijeđe kao župni upravitelj u Gundince, ostavljajući tek započeto ogromno djelo svome nasljedniku.[1]
Kada je Adalbert Knežević došao za upravitelja župe u Štitar 1849. godine, „već prve godine upraviteljstva njegova bilo mu se boriti s oskudicom, jer nemajući sgotovljena župnog dvora, morade se zadovoljiti s oskudnim stanom. Eto, to ga je upravo podpirivalo i budilo,da započeto po svome prethodniku djelo k svrsi privede. I zbilja neutrudivim nastojanjem njegovim tek prije njegova dolaska pod krov stavljeni župni dvor bio je sasvim zgotovljen, i po susjedu njegovom Antunu Čoviću (županjskom župniku) koncem studneoga 1849. godine blagoslovljen. Ali sada je imao samo kamo glavu skloniti, što nije drugo nego početak neutrudivog poslovanja njegovog. Župnik na selu kao što je Štitar, mora imati i drugih. za kuću potrebnih stvari, ali otkuda ove smoći? I toj se je potrebi dosjetio pronicavi duh Kneževićev. Prostor oko župnoga dvora bio je dosta prostran, ali žali Bože neravan i reklo bi se vječito vodama zastrt. Trebalo je uz župni dvor stvoriti i domaći vrt za potrebno povrće. Tu je osobitu strpljivost zasvjedočio Knežević od svoje, a veliku postojanost i žrtve a općina od strane svoje. Tisuće tereta zemlje valjalo je dovoziti, dok su se japage, prije od riba i žaba vrveće, zasule, i dok se je mogao prirediti, plemenitim voćkama zasaditi i trešnjama rodonosnim iskititi vrt domaći, kao što ga sada milinjem motriš. Uz domaći vrt trebalo je nabaviti i druge potrebne zgrade, pa gle, nisu niti dvije potpune godine istekle, a župni je dvor bio načičkan svim potrebnim ogradama.[2]
Tridesetih godina 20. stoljeća u župnom je dvoru 5 soba s kuhinjom i smočnicom. Kuća je pokrivena crjepom. Sobe su maljane u proljeće 1928. godine. U sobama su tri gvozedene peći, dvije zemljane, a u kuhinji je jedan štednjak. Sve ovo vrijedi 150.000 dinara.
U kancelariji ie ormar za arhiv i knjige u vrijednosti od 100 dinara. Blagajna Verthajm u vrijednosti od 500 dinara. Ormar za matice u vrijendosti od 300 dinara. Stalaža za knjige u vrijendosti od 150 dinara. Tri stolice u vrijednosit od 250 dinara. Pisaći stol u vrijednosti od 100 dinara U sobi jedno klecalo u vrijednosti od 50 dinara. U smočnici nema nikakvog namještaja.
Gospodarske zgrade: Zidana štala, pokrivena crijepom, zidani podrum pokriven crijepom, zidana šupa pokrivena crijepom. Sve je ovo pod jednim krovom a vrijedi 15.000 dinara. Tu su još: Hambar za hranu, crijepom pokriven, vrijednosti 700 dinara. Kokošinjac i svinjac, crijepom pokriven, sve od drveta u vrijednosti od 200 dinara. Bunar crijepom pokriven u vrijednosti 50 dinara. Krušna peć pokrivena crijepom u ovrijednosti od 150. dinara. Od gospodarskog pribora postoji jedna mjera za lukno, stari osmak vrijedan 20 dinara.[3]
Godine 1962. župni dvor je vlažan. Zato su za prvu priliku dvije sobe izolirane bitumenom, koji je stavljan na zid, da bi se vlaga malo zatvorila. U župnom dvoru nalaze se časne sestre, koje su preuzele zvonarsku i sakristansku službu te vode svoje domaćinstvo i daju hranu župniku.[4]
Godine 1989. je započela gradnja novog župnog stana za župnika i časne sestre koje djeluju u župi..U novi župni dvor njegovi su se stanovnici, župnik i časne sestre, uselili poslije Duhova 1991. godine.[5] Na blagdan Sv. Mateja, apostola i evanđelista 1991. godine pomoćni biskup mons. Marin Srakić blagoslovio je novi župni dvor.
Priredio;
Mato Dominković, prosinac 2018. godine
mato.dominkovic@skole.hr
Izvor:
Antun Dević,Župa Štitar, neobjavljeno
[1] Arhiv Župe Štitar, Spomenica, I, str. 4-5.
[2] AŽŠ, Spomenica, I, str. 7-8.
[3] AŽŠ, Imovnik pokretne i nepokretne nadarbinske imovine u Župi Štiar, str. 11- 13.
[4] AŽŠ, Spomenica, I, str. 48.
[5] AŽŠ, o.c, str. 13.
One Comment
Neko
Jedno malo Selo kojem je jedna Crkva dosta i to ona stara preljepa , napravila je jos jednu Crkvu koja vise lici na Na neku tvornicu necega ( Stvarno ruzna).Uz to veleljepni Dvorac za Svjecenika i njegovu poslugu???
Kome to treba – zna se Crkvi a mjestanima sigurno ne! Za Crkvu se uzimao od seljaka prilog svakakvim metodama o tom potom!!!
Eto Crkva se siri a mladost odlazi ,stari ostaju!!!!
Selo umire svake godine – Pucanstvu je samo bitno da Crkvi bude dobro!
Nakon pada Jugoslaviji Crkvi je sad svanulo i uzet ce Hrvatski Narod pod svoj Jaram od koga se nikada nece osloboditi!
Zasto nije Zupni Dvor napravljen od Novaca iz Vatkanske Crkve koja nezna gdje ce sa Novcima!!
Zasto se nije napravio neki Program da mladi ljudi neodlaze u bjelio svijet i tamo da da grade svoje Gnjezdo i nikada se vise kuci na vracaju!
Crkva je odradila svoj Posao kao i uvjek – a vi molite se bogu i dalje i kontaktirajte svoju djecu i gledajte svoju unucad preko Watsup ili nekog drugog oblika Interneta.
Blago onim siromasnim Duhom i pamecu njihovo je carstvo nebesko!
Amen