Štitarci uključeni u izgradnju brodske tvrđave 1765. godine
Dok je Friedrich Ludwig grof Dönhof bio pukovnikom u Vinkovcima gdje je bilo sjedište Brodske pukovnije, gradila se brodaka tvrđava. Drva, nekoliko tisuća hvati posjeklo se u šumi kod Babine Grede i Štitara, zatim kod Topolja. To je trebalo odvesti u Brod da se pomoću tih drva peče cigla. Drva su se iz Štitara vozila na lađama, a iz Topolja na kolima. Za taj su posao birali ljude,kako se čita u naredbeniku iz 1765. godine. Stari i nemoćni nisu smjeli na lađama u Brod voziti hvate. To je bila rabota (besplatni rad), a valjda su i rabotali jedino o kruhu iz svoje torbe.[i]
Trideset osoba iz Štitara pobjeglo u Tursku 1779. godine
Od sedamdesetih godina 18. stoljeća bježi se naveliko iz područja slavonske Vojne granice u
Tursku. Iz Štitara je 1779. godine prebjeglo preko Save 30 osoba, čak i sa svojom marvom.
Odobrenje za nabavku zvona 1783. godine
A kada je štitarska općina 7. III. 1783. htjela (sa znanjem župnika) nabaviti 2 mtc. teško zvono, a u seoskoj blagajni su imali 131 for. i 57 krajcera, a na dugu u selu 124 for. i 54 kr., svega dakle 256 for. i 54 kr., dopustila je Reg. komanda tu nabavku…[ii]
Zadružni život 1799. godine
Dok je postojala Krajina, živio je narod u zadrugama, a na čelu zadruge bio je kućegazda, koji je bio odgovoran višoj oblasti za sve, što se u kući radilo. Evo nešto o njegovim dužnostima, što se čitalo na zapovijedi od 11. srpnja 1799.: U više kuća nahodi se nesloga i psovke. Ova zabranita dila najoštrije se zabranjuju svakomu. Gazda kuće imade svim svojim kućanima uredno zapovidati, a koji njega dobro nesluša, on imade ovdi prijaviti, na koje navlastito Unteroficiri i starešine paziti imadu i ovakove ukućane, gdje je nesloga, ovdi prijaviti, koji će kaštigani biti. Svaki gazda mora za svoju čeljad dan i noć znati, gdi se nahodi, i bez gazdinog dopuštenja nitko od kuće otići nesmije. I ako u kojoj kući tako nemarljiva svita imade, koji brez znanja starešine svojom voljom kojekud hoda, onaj gazda imade otakovu čeljad, bilo muško ili žensko, ovdi prijavit, s kojom će se znati upraviti.
Dana 17. srpnja 1799. oglasilo se, da je carski dvor najoštrije zabranio diobu ili rastanak.[iii]
Naredba pukovnika Wetzela od 23.studenog 1803. godine
O položaju crkve po nedjeljama i blagdanima izdao je spomenuti pukovnik naredbu od 23. studenog 1803. u kojoj ističe, da je pukovniji stigla prijava, da mnogi graničari u te dane idu u gostionice, gdje se zadržavaju ne samo dok misa traje, nego i većom česti noću, pa tamo pijančuju i opijaju se. Čudi se da tu nemarnost, koja seže do zatajenja Boga, ravnodušno promatraju i časnici i podčasnici, mjesto da graničare kazne i na vjersku dužnost upućuju. Onda veli, da onaj čovjek koji Svevišnjemu ne zahvaljuje za svoj život, ne može biti dobar podanik, jer tko biće sviju bića zapostavlja, taj je podoban da zanemari i dužno poštovanje prema svome poglavaru.Kakve bi zle posljedice mogle s vremenom odatle proizići, o tome neka promišlaju gospoda časnici.[iv]
Štitarska primalja 1819. godine
U Štitaru je 1819. godine primaljsku službu obavljala Marija Ilijašević, stara 52 godine. Ona je iz Štitara i katoličke je vjere. Čestitog je života. Poučena je i ispitana u Vinkovcima od pukovnijske primalje i liječnika. Zna krstiti u hitnom slučaju. Još nije položila primaljsku prisegu da će svoju dužnost vjerno obavljati i da će se za spas djece zauzimati svom revnošću.[v]
Zamolba Saboru 1867. godine
Na 69. sjednici Sabora održanoj 9. siječnja 1867. godine pod predsjedanjem bana Josipa Šokčevića odbijena je molba obćine Štitar pukovnije brodske, broj 438. , za uvođenje materinskog jezika u škole i za neke polakšice glede drvarine itd. Odbijanje je obrazloženo nenadležnošću jer je Štitar bio u sustavu Vojne krajine, dakle izvan vlasti Bana i Sabora.
Zaključak Sabora:
2. Na broj 438. glede molbe obćine Štitar u brodskoj pukovniji, kojom moli za uveđenje narodnog jezika u uredu, učione i crkvu, zatim za odstranjenje potežkoćah u pogledu poreza, gradjenja drumovah, župnih daćah, drvarije i obćinskih bezplatnih težakah, bude, uz prihvat odborova predloga, zaključeno: da se sabor u razpravu ovih tegobah neupušta, jer bi time zasegao preinaku krajiškog sustava, na koju prema postojećim okolnostim nije pozvan.[vi]
1872.godine
Postavljen sat na navijanje na zvoniku Crkve.[vii]
1874. godine
Crkva krečena izvana i vršeni popravci na zvoniku.[viii]
Brzojavnu čestitku povodom otvorenja Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu uputili su iz Štitara 19. listopada 1874.g.;
„ Štitarski domorodci Grgo Miličić poručnik, Roza Hlebić učiteljica, Grgo Živković učitelj.„[ix]
1881. godina
Crkveni orguljaš je vrsni štitarski učitelj Gabrijel Markovac ( plaća 5 forinti ).
Posjet grofa Pejačevića Štitaru, zahvalio se na dobrom primanju i gostoprimstvu.[x]
Josip Juraj Strossmayer u Štitaru 1883. godine
Oko pol devete ure navečer, dao je rik topova znak, da se selo ima razsvjetliti, a narod da se ima skupiti pred župskim stanom. Na učioni bijahu 3 prozr aka (transparenta) sa „Živio“. Osobito je bio krasan prozrak na crkvenom prozoru, s pročelja nad crkvenimi vrati sa: „Naša diko naša slovo, naš junače zdravo zdravao !!. Oko 3/4 na devet, uz gruvanje mužara, uz veselu svirku štitarske glasbe, krenu se od obćinskog ureda ogromna povorka : obćinsko zastupstvo, školska mladež, noseć goruće svieće u rukama, sa svojini učiteljem te silna svjetina. Dva viećnika nosjahu razsvietljeni transparent s nadpisom: „Naša srca, naše grudi, ljubit će te vjekom živo, jer si oto zavriedio, braneć vjera dom”. Povorka zaustavi se pod prozorom preuzvišenoga gosta, a štitarski učitelj g. Marković pozdravi ga kratkim, ali jezgrovitim govorom. Našto Preuzvišeni sa širom otvorena prozora odgovori liepo i srdačno se zahvaljujući na toj liepoj i nenadanoj počasti. Zatim odpjeva g. učitelj sa svojimi učenici, a uz pratnju štitarske muzike, njekoliko pjesama („Bože živi blagoslovi”. „Glasna jasna“, i „U boj, u boj”) a to tako krasno i skladno, da bi čovjek mislio da ni izvježbano pjevačko družtvo, nebi moglo bolje i ljepše izvesti. Iza svake pjesme za odmora cigani bi vješto odsvirali, po jednu narodnu pjesmu. Napokon je g. učitelj. Marković sa njekoliko rieči zaželio Preuzvišenomu „lahku noć”, i ciela povorka povratila se, uz sviranje muzike, razsvietljenom ulicom obćinskom uredu, te se odande razišla, jer je kiša počela padati.
Kolera 1893. godina
12. prosinac prvi slučaj kolere koji se proširio na ostale nakon što je jedan čovjek preminuo, nakon pokopa u Županji kod rođakinje. Kod njegova ukopa sudjelovalo je oko 30 osoba, a zatim su oni sudjelovali i u karminama. Od 30 osoba koje su bile na karminama 10 osoba je sutra dan 17.decembra od kolere umrlo, a nakon par dana, umrlo je još 8 osoba koje su bile na ukopu i karminama.
U zadruzi prvo od kolere preminulog čovjeka umrlo je 6 članova, a 2 zadružna člana su još bolovala.[1]
Difterija ili guša 1894.godine
Pojava ” difterije ” ili ” guše ” kod djece.[2]
Mato Dominković, studeni, 2018.
mato.dominkovic@skole.hr
[1] isto
[2] isto
[i] Ivan MARTINOVIĆ, Povjesne crtice o školstvu Brodske pukovnije i brodskoga okružja, Zagreb, 1912, str. 22.
[ii] Isto, str.83
[iii] Ivan MARTINOVIĆ, Povjesne crtice o školstvu Brodske pukovnije i brodskoga okružja, Zagreb,1912, str. 46.
[iv] Ivan MARTINOVIĆ, Povjesne crtice o školstvu Brodske pukovnije i brodskoga okružja, Zagreb, 1912, str.48.
[v] Stjepan SRŠAN, o.c, Osijek,2009, str. 481.
[vi] Internet pregled ; https://books.googleusercontent.com
Dnevnik sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije godine 1865/67, Zagreb, 1867.str.684.
[vii] AŽŠ digitalizirana bez oznake stranice
[viii] AŽŠ digitalizirana bez oznake stranice
[ix] Internet pregled; https://books.google.hr/
Spomenica na svetčano otvaranje kralj. Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, prvog hrvatskog, dana 19. listopada 1874. Zagreb, 1875. str.179.
[x] AŽŠ digitalizirana bez oznake stranice