Još su pogani groblja držali svetim mjestima. Rimljani su štoviše grobljima davali takozvano pravo azila. Na njima se, naime, nije smjelo nikoga ubiti ni kažnjavati. Tako je bilo i u prva kršćanska vremena. Štovanje relikvija svetaca samo je još pojačalo kod kršćana svijest o svetosti groblja. Rimske su katakombe bile omiljeno okupljalište kršćana. I kada je kršćanstvo početkom 4. stoljeća zadobilo slobodu, groblja i crkve ostali su usko povezani. Crkve su građena na grobljima, odnosno groblja su nastajala oko crkava. Biti pokopan što bliže crkvi bila je velika čast, a pogotovo je bila čast imati svoj grob u samoj crkvi. Sve do vremena Josipa II. (vladao od 1780. do 1790.godine) oko svih su se župnih crkava nalazila groblja. Josip II, koji se inače mnogo miješao u crkvene poslove, odredio je da se groblja moraju udaljiti od crkava te da moraju biti na mjestima udaljenima od javnih putova, crkava i naselja bar stotinu koraka.
U vrijeme Vojne krajine kumpanijski zapovjednik strogo je vodio računa o ogradi oko groblja, stalno je provjeravano jeli ona čitava, a po potrebi vršeni su popravci. U to vrijeme graničari su uzgajali dosta svinja, goveda i ovaca koja su često ostajala bez nadzora pa su slobodno lutala zalazeći tako i na groblje. Zbog toga je ograda oko groblja bila neophodna.
Najstarije poznato štitarsko groblje nalazi se u rudini Burom, predjel Roka. Tamo su ukapani stari Štitarci iz vremena dok se mjesto nalazilo na vrhu Buruma na „Starom selu,“ a možda i ranije .
Lokacija toga groblja u Burumu udaljena je od Starog sela oko 2,5 km. I danas je poznata njegova točna lokacije.
Sve do 80-ih godina 20. stoljeća tamo je stajao drveni križ koji je održavao vlasnik parcele Antun Lukačević- Luceni. Groblje vjerovatno potječe još iz turskih vremena, jer se u blizini nalazio starije štitarsko selište, u Turskim izvorima Iştitar .Američki povijesničar Bruce McGowan u svom radu „ Sirem sancagi mufassal. tahrir defteri, Türk tarih kurumbu basimevi „ na priloženoj karti vrlo precizno smiješta Iştitar, čak daje i koordinate! „ Iştitar 45.03N -18.39E Chytar: Cs. 302, Stari Štitar „. To mjesto nalazi se približno na današnjoj rudine znakovitog imena „ Kućišta“ koja se nalazi nedaleko od toga prvoga, tzv. „Starog groblja“.
Zbog svega navedenog zbunjuje navod iz 1729. g. kako Štitar nema svoje groblje i kako umrle pokapaju u Bošnjacima. O tome možemo samo nagađati. Možda su ti ukopi u Bošnjacima vršeni samo izuzetno zbog poplave ili je to bilo pitanje biskupijske ili župne nadležnosti. Zapis kanonske vizitacije župe Lukačev Šanac iz 1730.godine donosi jednu zanimljivost koja se odnosi na granicu između Zagrebačke i Pečujske biskupije. Ta je granica išla područjem Štitara pa su štitarska selišta pripadala različitim biskupijama.U svakom slučaju ta praksa ukapanja u Bošnjacima nije mogla potrajati.
Današnje groblje u rudini Zablaće osnovano je u isto vrijeme kada i selo. Na prijepisu stare protokole iz 1764. godine, popis kućegospodra u Štitaru za podjelu hrane stoji zapis:
„Štitar se preseljava iz Starog sela 1776. god. i odma su numere nove nastale.“
Na karti iz 1780 – ih godina, dakle nedugo poslije preseljenja mjesta vidljivo je ucrtano sa prikazom kapele i to novo groblje na današnjem mjestu (Vidi: na karti upisana rudina Zablacse ). Današnje groblje nalazi se na povišenom mjestu donekle zaštićeno od podzemnih voda. Osim smještaja groblja karta pokazuje kako je izgledalo selo.
Crkva su se u to doba nalazila uz novoizgrađeni nasip u sredini mjesta. U odnosu prema crkvi ulice su nazivane Doljanski i Gorjanski kraj.
Štitar 1729. godine nema svoga groblja. Svoje pokojnike Štitarci pokapaju na groblju u Bošnjacima.
Godine 1812. štitarsko se groblje samo spominje kao mjesto na kojem se nalazi jedno raspelo, a ne donosi se ni jedan drugi podatak.
Štitar 1819. godine ima svoje groblje koje je od sela udaljeno četvrt sata hoda. Blagoslovljeno je i u njemu je raspelo s likom Raspetoga.
Groblje je dobro ograđeno daskama, a vrata se drže zatvorenima. Na ovom se groblju pokapaju svi stanovnici Štitara i ništa se ne plaća za grobno mjesto.
U Kanonskoj vizitaciji Župe Štitar iz 1851. godine o groblju se kaže da je izvan mjesta, da je veliko jedno i pol jutra, ograđeno je, i da nema reda prilikom pokapanja pokojnika, jer svi žele svoje pokojnike pokopati pokraj svojih ranije umrlih ukućana.
Kapelica na groblju izgrađena je 1866. godine na mjestu starije drvene.
U Kanonskoj vizitaciji iz 1913. godine se kaže da se štitarsko groblje mora povećati, a godine 1931. da je štitarsko „groblje prenatrpano“.
Godine 1963. groblje kojim upravlja mjesni odbor, već je prepuno. Zato se donosi odluka da se pokojnici pokapaju u novom groblju tj. u drugom dijelu groblja. Najprije je srušena stara ograda na groblju, obnovljena je kapelica izvana, a cijelo groblje, staro i novo, na župnikov prijedlog, ograđeno je „živom ogradom. Na novom dijelu groblja postavljeno je raspelo „od jedne grede iz župnoga dvorišta“. Bilo je pitanje može li se to postaviti zato što crkva više ne upravlja grobljem. Ljudi su sami raspelo uredili i posadili na groblju. Novo se groblje odmah počelo puniti. Iste godine bio je velik broj ukopa.
Izvori:
Antun Dević, Župa Štitar, neobjavljeno
McGowan, Bruce W.; Sirem sancagi mufassal. tahrir defteri, Türk tarih kurumbu basimevi,Ankara, 1983.
Protokolu 02.01.1961. godine prepisao Ivan Gašparović-Adamovi stari kućni broj 305.
Hrvatski instituta za povijest, Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća – Brodska pukovnija, Zagreb,1999.
Emerik GAŠIĆ, Župa Štitar, građa za povijest župe, rukopis.
Stjepan SRŠAN, o.c, Osijek, 2009, str. 255.
Stjepan SRŠAN, o.c, Osijek, 2009, str. 469.
NAĐ, KVŽŠ od 12. svibnja 1851. godine.
NAĐ, KVŽŠ od 23. svibnja 1913. godine.
NAĐ, KVŽŠ od 19. svibnja 1931. godine.
Mato Dominković, prosinac 2018.
mato.dominkovic@skole.hr
