Stigao je još jedan kraj, odnosno početak kraja. Iako svake godine po jedna generacija napusti osnovnu školu, na to gledaš svake godine bezbrižno. Sad kada je red na tebi, osjećaš se čudno. Pitaš se gdje se izgubilo tih osam godina i gdje su uspomene.
Jednostavno se cijele godine nešto očekivalo, a nakon što je prošlo i dugo očekivano Novigradsko proljeće, to je značilo da je blizu kraj osnovne. Pred nama jedan novi početak. I sve se čini normalno. Predstavile su nam se tri srednje škole iz Županje i privatna gimnazija iz Osijeka. Izbor srednje škole, barem ove godine, i nije baš najčešća tema. Većina je nas to odlučila u nekom tihom kutu, bez prevelikih problema ili očajavanja. Najviše će nas upisati opću gimnaziju radi eksperimentalnog programa koji zvuči dosta obećavajuće. Shvatili smo tek koliko smo sretni jer smo prva generacija koja će imati priliku ići po novom programu. Najčešće je ono standardno pitanje hoće li biti teško. Sigurna sam da na to pitanje još nitko nije dao sasvim odgovarajući odgovor jer to je izbor koji sami na svoj način shvaćamo. Dok smo za ovim našim starim klupama, išaranim potpisima učenika koji su htjeli ostaviti trag, razmišljam tko je sve prošao kroz ove učionice i kako se s njima oprostio. Ono što sada slovi kao “naše” postat će “njihovo”, a nama će dopasti nešto drugo. No, je li uistinu tako? Mislim da će kod mnogih uvijek biti ono moja klupa, moj razred, moja škola… Priznat ćete, osam godina zajedno nije mala stvar! Kad se ujutro okupimo, pomalo osjetimo laganu nostalgiju, makar se trudimo uživati u ovim zajedničkim druženjima, uz povremeni smijeh koji prođe razredom na onu smiješnu ili manje smiješnu izreku što je netko provalio. Osjeti se u zraku sjeta i svaki školski odmor obilježi jedna priča s početkom “Sjećate li se kada smo…” Svejedno, i dalje držimo osmijeh na licu i oči koje gledaju u budućnost, iako znamo da će uskoro iz njih poteći suze za prošlosti. Ove nam godine ne smeta ni vrućina ni kiša. Sjedimo zajedno, jedni s drugima i kao da smo u nekom svom svijetu i sa svakom osobom proživljavamo neku zgodu. Rješavamo testove profesionalne orijentacije i zajedno se smijemo rezultatima jer ne možemo baš jedni druge zamisliti za deset godina. Dočekali smo i naše bordo majice za koje smo se jedva dogovorili, ali kada su stigle, bile su i više od očekivanog. Od tog dogovora za majice, svaki dan netko iznese novu ideju za kraj pa onda, kao u Saboru, nadvikujemo se i objašnjavamo. Barem znamo da će naš konačni dogovor i one pomno izabrane ideje biti pogođene jer zaista moraju proći niz kriterija, pogotovo onda kada se (napokon) dogovorimo i nakon dvije sekunde, netko uzvikne:” A što mislite da…” ili “Imam bolju ideju od ove…”. Ovako podignutu ljestvicu nije bilo lako slijediti. Zato, svima onima koji su nas razumjeli i podržavali, otvarali nam vrata podrške i spremno prihvaćali naše izazove, jedno veliko –hvala! Nama koji smo sada zajedno, jednom kada se raspršimo svatko svojim putem, želim da sačuvamo sva ona divna sjećanja i ostanemo dječje duše!
Nina Matanović 8.b
Osnovna škola Mate Lovraka
Županja
