S polica, kako doznajemo, nestaje i do pet kilograma dnevno. Nekoliko “kupaca” prodavači su uhvatili na djelu, no umjesto očekivanog osjećaja srama ili bar nelagode, oni upiru prstom u druge kupce, uz preporuku prodavačima da pregledaju njihove džepove i torbe u koje su natrpali puno vrjedniju robu nego što je 250 grama Vegete, koliko su sami uzeli. A činjenicu da je u trgovačkom centru zaposleno relativno malo prodavača redovito koriste srednjoškolci. Postala im je uobičajena praksa da pod odmorom ili slobodnim satom tamo skoknu po “besplatnu” užinu.
– Idu svi, pa zašto da ja budem izuzetak. Imamo već razrađene taktike, prodavače nije teško držati na oku, uvijek ih netko zabavi i odvuče pozornost, a najbolje je kada su angažirani na otkupu praznih boca. Počastimo se slatkišima, čokoladicama, Kinder buenom i onime što je lako sakriti. Novca nemamo pa se snalazimo kako znamo i umijemo – ispričao nam je 17-godišnji učenik iz Obrtničko-industrijske škole.
Posljedica se, kaže, ne boji jer je riječ o jeftinoj robi, zbog koje se trgovcima ne isplati pokretati privatne sudske parnice i izlagati se nepotrebnom trošku, a policija po službenoj dužnosti reagira tek ako je vrijednost ukradene robe veća od tisuću kuna.
I dostavljači pizza žrtve
Loših iskustava sa srednjoškolcima imaju i dostavljači pizza, koji su ostali i bez pizze i bez novca. Drski mladići, koji se navečer zabavljaju na klupama u gradu ili sjede pred zatvorenim prodavaonicama, naruče pizzu, dostavljaču je istrgnu iz ruke i pobjegnu. A čest je i slučaj lažnih narudžbi kada dostavljače dočekaju zbunjeni građani ili prazne klupe.
Marija Lešić Omerović
