Ideja o blagdanu prvi put se javlja 1209. na inicijativu augustinske redovnice sv. Julijane iz samostana kod Liegea u Belgiji koja je imala viđenje punog Mjeseca s mrljom na površini. Puni Mjesec protumačila je kao Crkvu, a mrlju kao upozorenje na nedostatak blagdana kojim bi se slavila euharistija odnosno sakrament koji je Krist utemeljio na posljednjoj večeri rekavši da kruh predstavlja njegovo tijelo, a vino njegovu krv. Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII. širi Tijelovo na cijelu Rimokatoličku crkvu, odnosno na zapadno kršćanstvo.
Drugi događaj koji neki spominju u vezi s blagdanom je slučaj iz Bolzana iz 1263. godine u kojem je svećenik navodno posumnjao u Kristovu prisutnost, da bi potom doživio viđenje krvi koja je ostavila tragove. Prema katoličkom nauku tijelo i krv Kristova u euharistiji su ‘istinski, bitno i stvarno prisutni’, a misterij pretvorbe kruha i vina događa se po euharistijskoj molitvi koju izgovara svećenik.
