Blagdan Tijelova ili presvetog tijela i krvi Kristove, kojim se u Katoličkoj Crkvi slavi dan euharistije, svetkovan je u četvrtak u svim crkvama županjske Posavine. I u župi sv. Martina u Bošnjacima održana je svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Sv. Misa koju je vodio dekan vlč. Josip Filipović održana je u 11:00 sati na kraju ulice Braće Radića (Crna bara), kod igrališta Njivica (Vinculirovi). Nakon mise krenula je Tjelovska procesija ulicama Bošnjaka koja se zaustavljala na četiri planirane postaje.
Tijelovo je blagdan koji se slavi u prvi četvrtak poslije nedjelje Presvetoga Trojstva. Taj se blagdan u nekim hrvatskim krajevima zove i Brašančevo, a naziv potječe iz 18. stoljeća. Riječ Brašančevo dolazi od riječi brašno, od čega se pravi kruh, a kruh u pretvorbi u svetoj misi postaje Kristovo tijelo.
Za Katoličku crkvu ova svetkovina znači spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak. Radi se zapravo o sjećanju na posljednju večeru koju je dan uoči svoje muke i smrti Isus održao sa svojim učenicima.
Blagdan je uveden kao Blagdan Euharistije (tijela i krvi Isusove). Prema katoličkoj teologiji, za vrijeme mise Isus Krist prinosi žrtvu i pri tome se služi osobom svećenika. Svećenik, pokazujući okupljnim vjernicima hostiju i kalež s misnim vinom, umjesto Isusa izgovara riječi: “Ovo je moje tijelo” i “Ovo je moja krv”.
Vjernici na blagdan Tijelova sa svojim svećenicima idu gradom u procesiji i javno pokazuju svoju vjeru.
Obzirom na tihi karakter obilježavanja Velikog tjedna (tjedna uoči Uskrsa), u tom razdoblju nisu bile primjerene nikakve svečanosti.
Zbog toga je blagdan Tijelova dobio termin na prvi četvrtak po okončanju uskršnjeg razdoblja. Zbog ove dosta komplicirane povijesti, za svakoga tko nije katolik, Tijelovo je skoro redovito nepoznat praznik.
Ustanovljenje ove svetkovine potječe još od viđenja sv. Julijane, rođene u Retinnesu blizu Liègea u Belgiji 1193. godine. U dobi od pet godina ostala je siroče te je smještena u samostan augustinki u Mont-Cornillonu, gdje je zaređena kad je imala 14 godina. Brzo je napredovala u krepostima i bila je poznata po svojoj ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji, svetoj Kristovoj muci, a osobito prema Presvetom sakramentu. U dobi od 16 godina počela je imati viđenja, a u jednom je od njih vidjela pun mjesec, čiji je sjaj nagrđivala jedna tamna mrlja. Svoje je viđenje opisala poglavarici, s. Sapienzi, ali nije uspjela utvrditi značenje tog viđenja. Naposljetku je nakon nekoliko dana molitve Julijana čula glas s neba koji joj objašnjava značenje:
- Mojoj Crkvi nedostaje jedno liturgijsko slavlje, koje bih htio osnovati. To je svetkovina najvećega i najsvetijega Oltarskog sakramenta. Trenutačno se ovog otajstva spominjete samo na Veliki četvrtak, ali i toga su dana glavni predmet razmatranja moja patnja i smrt; stoga želim ustanoviti još jedan, zaseban dan u kojem će taj sakrament slaviti svi kršćani…
Glas joj je dao tri razloga za to: prvi – ovom će se svetkovinom učvrstiti vjera u Presveti sakrament kad god u budućnosti netko posumnja u njegovu valjanost; drugi – iskrenim i dubokim klanjanjem Presvetom sakramentu vjernici će se ojačati na svom putu u krepost; treći – slavljenje ove svetkovine i pozornost koja je tako iskazana sakramentu pružit će zadovoljštinu za svako nepoštovanje i uvredu nanesenu Presvetom sakramentu.
Više od 20 godina Julijana redovnicima nije rekla ništa o svom viđenju, ali je na kraju rekla tadašnjem biskupu iz Liègea Robertu de Thoreteu, dominikancu Hughu, koji je poslije postao papinski poslanik u Nizozemskoj, i Jamesu Pantaleonu, koji je tada bio arhiđakon Liègea. Poslije je James Pantaleon postao biskupom i ubrzo je nakon toga izabran za papu Urbana IV.
Budući da su u to vrijeme biskupi mogli ustanoviti svetkovinu za svoju biskupiju, biskup de Thorete 1246. godine sazvao je sinodu na kojoj su sudjelovali i ovi učeni i sveti ljudi. Međutim, od trenutka kad je Julijana s njima podijelila poruku o svom viđenju do otvaranja ove sinode prošlo je punih 16 godina. Nakon što su raspravljali o mogućem utemeljenju svetkovine, zaključili su da ona nije u suprotnosti s naukom Crkve. Nadalje, odlučeno je da će se svetkovina utemeljiti kao zahvala svemogućem Bogu jer nam je dao Presveti oltarski sakrament. Zatim je određeno da se to novo slavlje održi iduće godine. Redovnik Ivan trebao je sastaviti obred za tu prigodu. (Izvorni dekret i dijelovi ovog obreda čuvaju se u Binterimu).
Biskup de Thorete nije poživio dovoljno dugo da vidi izvršenje njegove odredbe. Umro je nešto poslije iste te godine, 16. listopada 1246., ali su svetkovinu svejedno prvi put održali kanonici župe sv. Martina u Liègeu.
James Pantaleon, jedan od prvih koji je Julijanino viđenje smatrao iskrenim i vjerodostojnim, 29. kolovoza 1261. godine postao je papa Urban IV. Novi biskup Liègea Henry iz Gueldersa poticao ga je da proširi slavljenje svetkovine na cijeli svijet. Papa je, kao velik štovatelj nove svetkovine, 8. rujna 1264. godine izdao bulu Transiturus. U njoj je odredio da se svetkovina Tijela Kristova slavi svake godine u četvrtak nakon nedjelje Presvetog Trojstva, a istovremeno je i odobrio oproste vjernicima koji dođu na svetu misu i crkvene obrede povodom svetkovine. Ovaj obred, koji je po Papinu nalogu sastavio crkveni naučitelj sv. Toma Akvinski, smatra se jednim od najljepših u Rimskom brevijaru.
Papin nasljednik, Klement IV., ponovo je naredio slavlje ove svetkovine. No, tek za vrijeme stolovanja pape Ivana XXII. (1316. – 1334.) ovu su svetkovinu slavili s procesijom u kojoj se u pokaznici nosio Presveti sakrament. Papa Martin V. i papa Eugen IV. odobrili su mnoge druge povlastice za sve koji sudjeluju u procesiji.
Noseći Presveto u svečanoj povorci i blagoslivljajući njime ne samo one nazočne već cijeli svijet, kršćani se u isto vrijeme podsjećaju kako oni sami svojim životom moraju biti žive pokaznice i biti izvor blagoslova za svijet. Kršćani na Tijelovo ne idu u procesiji da bi nešto demonstrirali ili protiv nečega protestirali, već da pokažu da kao hodočasnici stupaju za Kristom prema konačnom cilju svoga života. Zato je Tijelovo prava prilika da se svaki kršćanin ozbiljno zapita, kako predstavlja Krista u svijetu.
Z. Lucić
[ngg_images source=”galleries” container_ids=”200″ display_type=”photocrati-nextgen_basic_thumbnails” override_thumbnail_settings=”1″ thumbnail_width=”180″ thumbnail_height=”142″ thumbnail_crop=”1″ images_per_page=”16″ number_of_columns=”4″ ajax_pagination=”0″ show_all_in_lightbox=”0″ use_imagebrowser_effect=”0″ show_slideshow_link=”0″ slideshow_link_text=”Pokaži Slideshow” template=”default” order_by=”filename” order_direction=”DESC” returns=”included” maximum_entity_count=”500″]
