Ove su igre u Hrvatsku došle zajedno s industrijalizacijom i Englezima potkraj 19. stoljeća, a cijelu priču ljepšom čini i jedan englesko-hrvatski bračni par: “Šokačka Lady” Katarina Hepburn i njezin suprug Fred, suvlasnik tvornice tanina koja je 1880. izgrađena u Županji. Englezi u Županju nisu, međutim, donijeli samo sportove, već je živnuo i društveni život ovog dotad pomalo uspavanog mjesta…

Priča o nogometu u Hrvatskoj počinje na njezinom samom istoku, u Županji, gdje postoje svjedočanstva kako se ovaj sport igrao još prije 130 godina. Nema previše sumnje oko toga da su ovu englesku sportsku izmišljotinu – koja je tada tek bila na svojim počecima i na najboljem putu da zaludi cijeli svijet – u Županju donijeli upravo Englezi, prateći tijek novca, biznisa i ubrzane industrijalizacije. No da bi se ova priča uistinu razumjela, potrebno se vratiti u Županju u drugu polovicu 19. stoljeća i razmotriti njezine primarne ekonomske prednosti: brojne stoljetne hrastove šume i netaknuta priroda predstavljali su savršeno mjesto za drvnu industriju i sve one s njom povezane.

S početkom industrijske revolucije, u prvim godinama 19. stoljeća, svijetu je bilo potrebno sve više i više tanina, preparata nužnog u proizvodnji kože. Početni su procesi proizvodnje tanina iz biljnih ekstrakata bili spori ali su u velikoj mjeri usavršeni upravo do druge polovice tog stoljeća. Područje Županje, bogato hrastovinom koja je bila savršena za proizvodnju tanina, postalo je odjednom vrlo zanimljivo zemljama koje su se već našle u poodmakloj fazi industrijalizacije…

Tako 1880. u Županju stižu upravo Englezi koji ovdje grade svoju tvornicu tanina. Tvornicom je upravljala engleska tvrtka Miller & Comp, njezina je izgradnja trajala ukupno tri godine a vlasnici su već osigurali posao i dovoljno sirovina za dulje vrijeme. Industrija je u Županji procvjetala i mnogi su njezini stanovnici počeli raditi upravo u ovoj tvornici.

Nogomet, kriket, polo, mačevanje, lov na lisice…

A što bi drugo došlo s Englezima u naše krajeve ako ne sport: u Županji su se iste godine počeli igrati nogomet, tenis, kriket i polo; mačevalo se i jahalo na konjima te išlo u lov na lisice po šumama u okolici Županje. (Nije to, dakako, bio prvi takav primjer: na Visu se još uvijek igra kriket kojega su Englezi donijeli na ovaj otok još za Napoleonskih ratova.) Englezi su počeli dovlačiti potrebnu sportsku opremu iz svoje domovine te je izrađivati i ovdje, a širom grada i okolice pronalazio se prostor koji je bio pogodan za ove sportove i zabavu. Dakako, moralo se i mnogo improvizirati, ali ovi su se sportovi brzo širili županjskim krajem.

Za timske sportove poput nogometa Englezima je, naravno, nedostajalo društvo kako bi uspjeli okupiti nogometnu momčad (odnosno njih dvije – jer Engleza je bilo samo devet) pa su se radnici u tvornici i oni koji su radili na sječi i dostavi hrastova, Županjci, i sami sve više uključivali u ove igre. O svemu tome nema previše konkretnih informacija (priča oko Hrvata koji igraju nogomet u priličnoj je magli sve do 1920. kada je u Županji osnovan prvi nogometni klub, “Graničar”, u vrijeme dok su u gradu još uvijek bili Englezi) ali postoje rani zapisi o hrvatskim mladićima koji su prvi igrali “pravi engleski nogomet” kao i poneka već pomalo zaboravljena fotografija iz nešto kasnijeg vremena. Analiza starosti jedne lopte također je pokazala kako se uistinu radilo o spomenutom razdoblju.

Štoviše, pokazalo se da je ta nogometna lopta koja je i dan-danas sačuvana u županjskom muzeju upravo ona prva kojom se nogomet igrao na livadama u i oko Županje. Dok su se svi tako igrali loptom, poneki su stariji stanovnici Županje komentirali: “Odrasli ljudi, a još se uvijek igraju loptom!”.

Dolaskom Engleza u Županju nije se razvio samo sport u ovome gradu, već su oni sa sobom donijeli i mnogo sadržajniji, aktivniji društveni život pa su za toga vremena u Županji izgrađene i osnovane i čitaonica, štedionica te vatrogasno društvo. Idila je potrajala tridesetak godina koliko su Englezi ovdje proizvodili tanin, no tvornica pomalo posustaje na prijelazu u 20. stoljeće da bi se potpuno ugasila u godinama prije početka Prvog svjetskog rata, 1912.

Tada je tvornicu, a kasnije i svo zemljište oko nje, u potpunosti kupio Englez Fred Hepburn, rođen 1869., dotadašnji suvlasnik tvornice. Njegova je supruga bila Katarina Hepburn, rođena Horvatović, djevojka iz same Županje koja je Freda upoznala nedugo nakon što je kao poslovni čovjek i investitor stigao u njezin grad. Nema preciznih podataka kada je Katarina (Katica, odnosno Kety) rođena, ali iz određenih zapisa lokalnog župnika može se zaključiti kako je rođena oko 1876. Neki podaci spominju da je Katarina bila podosta mlađa od Freda što znači da je možda rođena i koju godinu kasnije od navedene.

Fred je u Županju došao 1893. pa premda nema točnih podataka gdje su se njih dvoje mogli prvi puta sresti, pretpostavka je da se to moglo dogoditi u lokalnoj pošti gdje je Katica povremeno zamjenjivala svoju sestru Macu (pravim imenom Agnezu). Priča kaže da su se Fred i Katarina odmah zaljubili a nedugo potom i vjenčali te da je njihova ljubav bila uistinu velika. Nakon nekoliko promjena vlasništva nad tvornicom (Fred je u početku bio tek jedan od devet suvlasnika), ona 1912. postaje u potpunosti njegova te par i dalje nastavlja živjeti u Županji.

I “bijeli sport” stiže u Županju

Nije se u Županji igrao samo nogomet: Katarina i Fred viđeni su tih godinama i na teniskim terenima. Bijeli se sport počeo igrati u ovom gradu samo godinu dana nakon dolaska Engleza, već 1881.

Lokalna županjska kronika dolazak tenisa u grad bilježi krajem 19. stoljeća ovim riječima:

Devetorica Engleza, dioničara Tvornice tanina u Županji, nalazili su načina da se zabave. Da ih nitko u tome ne bi smetao, upravnu zgradu i park oko nje ogradili su hrastovim daskama. Znatiželjni žitelji virili su kroz uske otvore da vide što se dešava iza plota i o viđenom pripovijedali ostalima: “o čudu neviđenom”, jer gospođe i gospoda udarali su s nekakvom napravom malu bijelu lopticu.

Među spomenutim gospođama koje su se mogle vidjeti na teniskim terenima u Županji bila je i elegantna Katarina Hepburn, u bijeloj haljini i s damskim šeširom na glavi. Sam reket kojim se igralo, pomalo neobičnog oblika, sačuvan je i može se vidjeti u lokalnom Zavičajnom muzeju Stjepana Grubera kao dokaz da se u Županji igrao tenis, a njegova je mreža bila ispletena od tankih niti napravljenih od ovčjih crijeva. Prvi se teniski reketi također mogu vidjeti u današnjem muzeju.

Fred umire 1940. te biva sahranjen u Valpovu, a Katarina nastavlja živjeti u Županji sve do 1947. kada cijelu tvornicu tanina i zemljište na kojem je izgrađena donira već spomenutom nogometnom klubu “Graničar” te se na prostoru tvornice gradi nogometno igralište (na ovome se mjestu i danas nalazi stadion). Kety ovo zemljište poklanja “Graničaru” pred svoj odlazak k obitelji preminulog supruga, u Englesku, gdje će živjeti  do svoje smrti 1950. Županjci se i danas, zahvaljujući brojnim fotografijama koje ostaju sačuvane u spomenutom muzeju, rado sjećaju svoje “Šokačke Lady”, Kety Hepburn i njezina supruga Freda.

Dario Sušanj