Tena Lončarević: Crna kronika

“Na državnoj cesti D-55 u blizini Gradišta oko 6 sati ujutro dogodila se prometna nesreća sa smrtno stradalim osobama. Državna cesta je do daljnjeg zatvorena za promet zbog očevida. Uskoro više informacija.”

Poznajem dobro tu cestu. Nekad sam gotovo svakodnevno vozila njome dok sam još bila zaposlena u gradiću na drugom kraju te ravnine. Nekad sam birala odjevnu kombinaciju za radni dan, šminkala se užurbano sa šalicom vruće kave u ruci, jurila s pospanim djetetom u vrtić pa poslije radnog dana opet po njega, podgrijavanje ručka napravljenog večer ranije, poslijepodnevna kava s mužem i razni kućanski poslovi. Nekad je dan bio užurban, kratak, proklinjala sam svakodnevicu i sve obaveze koje su mi opteretile sate. Sada se čini kako je to bilo u nekom životu nepovezanom s ovim, u nekoj stvarnosti oštrim rezom odvojenoj od ove. Prošlo je petnaest godina otkako sam ostala bez posla i u tom desetljeću i pol jedina ustrajna apozicija je ona kućanice. Za majkom i nije više bilo pretjerane potrebe, sin se naglo istegnuo, vrtićke brige zamijenio školskim, a onda životnim. On je sad sličica na zaslonu mobitela i koja štura rečenica o hrani, novcu, najamninama i režijama. On je sad daleko tisućama kilometara i sve se više pretvara u uspomenu.

– Bolje mu je tamo – redovito izgovara muž kad ga s nostalgijom spominjem, zarađuje, bori se, ne lapi po birtijama kao njegovi pajdaši. Ovdje se samo trune.

Ovdje se samo trune. Močvara izviruje pod ljudskim stopalima u koraku, vlaži ih, ulazi u tijela. Močvara ih rastače.

– Bolje mu je tamo – izgovaram i ja u razgovoru s prolaznicima i poznanicima – odmah je pronašao posao, radi po cijele dane, radi, ali mu i plate. Pošteno mu plate.

 Stravična prometna nesreća – vrišti naslov na zaslonu mog računala. Oprez, uznemirujuće fotografije.

Otvaram galeriju. Prizor je u isto vrijeme užasan i privlačan. Pregledavam ga nekoliko puta u nevjerici. Nešto što je jednom bio automobil, neka siva izgužvana masa, sada stoji u kanalu pored ceste. Namjerno kažem stoji – položaj automobila je gotovo okomit, kao da je naglavce uronio u kanal. Oko te nestvarne scene svjetlucaju policijske oznake, vatrogasci su do vozila, pretpostavljam kako pokušavaju izvući tijela. Netko je jutros postao uspomena.

– Što radiš? – prenuo me mužev glas.

Brzo zatvaram galeriju, neugodno mi je. On ne voli kada prelistavam crnu kroniku, ljuti se. On se uglavnom ljuti. Galami i psuje i gleda nekako pored mene. Ljut je na medije, ljut je na državu, ljut je na cijene, ljut je na narod. Teško mi se sjetiti vremena kad nije bio takav. Ono je ostalo zakopano ispod naslaga godina u kojima se nije dogodilo ono što smo očekivali. Tijela su nam ostarjela, dosadne smetnje ih načele, visoki tlak, loši zubi, migrene i dioptrije. Ne mogu se sjetiti vremena kad je imao kosu, znam da je bila crna kao ugljen, ali ne sjećam ga se više takvog. Kada se pojavio ovaj trbuh što mu otežava disanje, kada se on prestao smijati? Kada je psovka zamijenila riječ? Ne mogu se sjetiti.

– Zašto me više ne gledaš? – iznenađujem samu sebe pitanjem.

Svjesna sam kako to nije trebalo izgovoriti,ali sada je vani, riječi su pronašle svoju putanju.

– Molim? – vidim kako zastaje, zbunjenost mu je legla na ramena, ukočila ih.

– Više me ne gledaš – nemam izbora, ponavljam rečeno iako mi glas podrhtava, izgubio je onu prvotnu sigurnost.

– Što ti je sad odjednom? Kakvo je to pitanje? – izgovara zbunjeno.

– Gledaš pored mene, uvijek pored, nisam ti više privlačna, znam – ne znam što mi je, nastavljam govoriti riječi koje nisam svesno izabrala. Pitam se jesu li uopće moje.

– Šta me sad jebeš s tim pizdarijama? Odakle ti takve gluposti? – zamuckuje, njegove psovke nisu agresivne, one imaju stanke između sebe, stanke koje svjedoče o nepripremljenosti.

Promatram ga i žao mi je što sam započela ovu temu. Djeluje tako jadno, kao dječak koji je nešto skrivio, a sad ne zna što reći u svoju obranu pa se duri. Trebala sam šutjeti. Ionaku mu neću reći kako ni ja sebi više ne ličim na sebe. Pa zašto bi me gledao? Što da voli na meni? Ove otežale noge prošarane mrežom bolesnoplavih vena i celulitom? Grudi iz kojih je odavno iscijeđen sav život? Oštru sijedu kosu koja uporno proviruje ispod boje kojom ju pokušavam sakriti? Stara sam. Ne znam kada je to postalo činjenicom, sigurno je već dugo tako jer se ne sjećam vremena prije.

– Zaboravi, nije važno – izgovaram konačno.

Ne gledam ga kako odlazi. Ne pozdravlja. Namjerno zalupi vratima. Bježi. Nisam trebala započeti tu temu, zaista. Mi smo dva tijela što postoje, ali teško bi se moglo reći da žive. Nisam ga trebala podsjetiti na to.

Ponovno pretražujem portale. Zanima me ima li novih informacija o nesreći.

“Horor na cesti, selo zavijeno u tugu

U stravičnoj prometnoj nesreći na državnoj cesti D-55,nekoliko kilometara od Gradišta, jutros je oko 6 sati poginula mlada obitelj. Vozač D.B.(25) zbog neprilagođene je brzine izgubio nadzor nad vozilom marke Opel i sletio u odvodni kanal. S njim je na suvozačevom mjestu bila njegova supruga A.B. (23), oboje su preminuli na licu mjesta. Od mještana Gradišta neslužbeno doznajemo kako je mlada A.B. bila u 9. mjesecu trudnoće…”

Prestajem čitati. Obuzima me mučnina. Vrata se otvaraju. On se vraća. Iznenadio me, očekivala sam kako ga neće biti do kasno uvečer, kako će se negdje dobrano naliti i onda šutke uvući u krevet.

– Oprosti – počinje polako, to nije riječ koja inače prelazi preko njegovih usana – neugodno mi je, stid me, razumiješ, jebeno me stid.

Uhvatila sam njegov pogled. Oči mu se cakle.

– Što to govoriš? – sada sam ja zbunjena.

– Stid me jer nisam uspio, stid me jer imam skoro 60 godina, a nemamo ništa..

– Nemoj pričati gluposti, nije to tvoja krivnja – prekidam ga.

– Ne, poslušaj me, nije mi ovo lako reći – nastavlja glasom koji je izgubio svu snagu – stid me što je moje vlastito dijete moralo u jebenu Kanadu jer mu ja nisam mogao pomoći, stid me što ti sa svojim školama meteš park u javnim radovima dok žene mojih poznanika odlaze na frizuru, razumiješ li me, kako da te gledam kad me stid? – spustio je pogled.

Možda smo i mi nekad davno sletjeli u odvodni kanal, pomislim. I sad ne znamo van. Nema puta van.
Autorica: Tena Lončarević