Tena Lončarević: Čekaonica

Županjka Tena Lončarević svoja razmišljanja i osjećaje pretače u kratke i vrlo zanimljive fikcijske priče u kojima se svatko od nas može pronaći. Ovoga puta pred vama je priča “Čekaonica”!

Čekaonica ispred ordinacije. Sjedim pored postarijeg bračnog para. On ju pita hoće li s njim unutra, ona mu odgovara da neće. Neka ide sam, može on to. Neka uđe, sjedne, kaže kako mu je sad bolje. Što da još kaže? Pogled mu je metalno plav, on je blijed i tih, nalik djetetu koje se boji ostati samo. Pitam se hoće li mu doktorica povjerovati. I je li mu zaista bolje.

On i ja imamo nešto zajedničko, i moj je pogled metalno plav, a ten blijed. Ali ja sam ovdje sama i nisam nalik djetetu. Znam što ću reći kad uđem unutra i sjednem – sad mi je bolje.

Probudila sam se usred noći od buke vlastitog sna. Stajala sam usred učionice i bacala stolce po njoj. Svaki bih podignula visoko u zrak i svom snagom, u trenu udahnutom iz želuca i ispod kostiju, tresnula o pod. Drvo se lomilo, metal zveckao u dodiru s parketom. Pri tom sam ispuštala sasvim neljudski krik, nimalo nalik vlastitom glasu. Svi zaposlenici škole, ljudi s kojima sam svakodnevno komunicirala i oni kojima sam jedva znala ime, stajali su nagurani na otvorenim vratima i iza stakla prozora. Nijemo su promatrali.

Kada odlazim na posao, živim vrijeme poslije. Susrećem ljude koji su me promatrali s vrata i prozora. Gledam kako me gledaju i šute, kao da ono nije bio san, kao da se sve zaista dogodilo, samo što se o tome ne priča, previše je neugodno.

Onaj čovjek ulazi u ordinaciju. Žena je ustala s njim, stavila mu fascikl s uredno poslaganim nalazima u ruke i blago ga potapšala po leđima. Čovjekov hod je usporen i nečujan, on je mršav i proziran. Pomišljam da možda i ne postoji. Jednostavno je prestao postojati, ovo tijelo je samo ostatak koji još nije shvatio tu činjenicu. Hodat će usporeno i prozirno još neko vrijeme, a onda će i ono stati.

Žena je zatvorila vrata za njim i vratila se na mjesto. Sjedi potpuno mirno i gleda preda se.

Pitam se je li i ona ispražnjena iznutra.

Kad sam imala jedanaest ili dvanaest godina, igrala sam se s dječacima iz ulice. Trčali smo pored rijeke i penjali se na ogromne šljunčane dine. Kamenčići su nam klizili pod stopalima, bili su osvježavajuće vlažni. Ostavljali su prljavštinu koja se miješala sa znojem i na pregibima nam stvarala mrvice nalik crnim mravima. Dječaci su se poskidali u gaćice i utrčali u rijeku. I ja sam se skinula u gaćice, samo što moje nisu bile bijele boje sa smiješnim džepom na prednjoj strani, već blijedo ružičaste i posute sitnim cvjetićima.

Pod nogama sam osjetila mulj rijeke. Polijevali smo se vodom i potapali, nismo odlazili iz plićaka, iako smo uglavnom svi bili plivači. Rijeka je bila opasna. Voljela se osvećivati za sav šljunak izvađen iz nje, uvlačila je u sebe i najbolje plivače i pljuvala ih natrag bez daha, mrtve.

Kući sam se vratila mokra i prljavija no što sam bila prije kupanja. Kada sam majci objasnila zašto sam takva, pogledala me zgroženo, bila sam odvratna djevojčura koja se skida gola pred dječacima. U prvi  mah mi nije bilo jasno što govori, bila sam zatečena njezinim riječima i bijesom i užasom koji je izbijao iz pogleda i tona glasa. Povukla sam se u kupaonicu, skinula mokru odjeću i stala pred ogledalo. Ugledala sam svoje grudi, povelike, okrugle. Više nisam bila dijete. Prekrila me sramota.

Na redu sam. Čovjek izlazi iz ordinacije, polako stavlja nogu ispred noge. Njegova supruga ustaje, skida jaknu s vješalice, pomaže mu je obući. Hvata ga pod ruku. Odlaze. Prestala je biti žena, sad je njegovateljica. Ja sam dobro, meni nitko ne treba pridržavati jaknu.

Ulazim u bijeli prostor očišćen od svega, tu je samo stol s računalom i dva stolca. Valjda tako mora biti, da neki višak detalja ne uznemiri pacijente, da im se pažnja ne raspe prostorijom poput zrnaca prevrnute soli.

Sjedam. Moj je stolac na pristojnoj udaljenosti od liječničinog. U meni raste nemir, proporcionalan je duljini šutnje koja je zaposjela ordinaciju. Liječnica čita papir naslovljen povijest bolesti. Promatram ju. I njena je pojava lišena detalja kao i ova ordinacija. U zrelim je godinalma, ali nema bore, ten joj je gladak, čist. Pitam se je li to zato što ne nanosi šminku. Kosu je skupila u punđu, mišje je boje koja kao da se spustila preko cijele njene pojave i zasivila ju. Nije ružna žena, samo je neobično siva, kao da je pretjeranom čistoćom oprala sve boje sa sebe.

Pita me kako sam. Spavam li, jedem li, dišem li. Dobro sam.

Sad ona mene promatra. Svjetlost s ogoljelog prozora udara mi u oči, osjećam kako me peku. Pitam se zašto nema zastora, zašto je sve bijelo u ovoj ordinaciji. Zar to nije malo previše svjetla za prostor u kojem lebde mrakovi ljudskih duša? Hvatam zrak, čujem srce kako bubnja, nadglašava  pitanja s druge strane stola. Ne znam hoću li ih čuti. Imam li prave odgovore? Ne prepoznajem glas koji ih daje.

Oči mi suze. To je zbog svjetla. Ne podnosim jaku svjetlost. Moje tijelo je izdajnik. Ono je rijeka koja pravi vir, uvlači me u sebe i guši. Ispljunut će me mrtvu.

Autorica: Tena Lončarević