Svibanj je. I kiša pada. Neka tjeskoba okiva grudi. Pogled luta tamo gdje je Sava. Ovih dana prisjećamo se poplave koja je zadesila Posavinu kobne 2014. godine… Vraćamo životni film u nazad.
U županjskoj Posavini vlada kaos, ljudi napuštaju domove i bježe u neugrožena sela, sa svih strana na zupanjac.net stižu poruke, izvješća i slike. Slike su najtraženije, one ne lažu i pričaju priče. Sjećamo se kada su sve novinske kuće u hrvatskoj pratile dramu koja se otvoreno pred cijelim svijetom odvijala na stranicama zupanjac.neta. Slobodno su se svi služili podacima i slikama koje su nam slali suradnici i dopisnici sa lica mjesta iz najugroženijih dijelova. Hvala Ivanu, Jasni, Barbari, Mati, Josipu, Draženu, Goranu, Tomislavu, Miri, Gogi, Motoristima moto kluba, vojnicima, policajcima …. (neka mi oproste koje ne spomenih) hvala svima vama koji ste od Babine Grede do Đurića savjesno i istinito slali izvješća i slike i time direktno utjecali na dešavanja. Bez vas posljedice bi bile nesagledive.
U toj gomili slika koje su nam pristizale počele se se svojom kvalitetom isticati fotke koje nam je slala tada 16-to godišnja djevojka iz Gunje. Potražili smo i pronašli smo vedru, nasmijanu i talentiranu fotografkinju Mateu Marić koja je svojim fotografijama i pričama mamina suze na oči… Vrlo brzo smo je predstavili javnosti a odmah za nama i mnoge druge poznate hrvatske novine (INDEX, GLAS SLAVONIJE…). postala je najmlađi član zupanjac.net zajednice i počela je redati foto izložbu za izložbom.
Gdje je ona sada nakon 2 godine, što radi i kavo je stanje u Gunji reći će nam i ona sama…
– Prije dvije godine u ovo vrijeme bilo je sve drugačije… Boje ne samo prirode nego boje života su bile sive, uništene… Ja sam pokušala svojim fotografijama stvoriti neku priču, ljudima pokušati pokazati kakvo je uistinu stanje bilo…Moje fotografije sada imaju boju, veselje kao i ljudi koji su se vratili svojim domovima…
Život u Gunji se polako vraća u normalu, ljudi imaju osmijeh na licima, ali ožiljci postoje… U Gunji se vrlo često događaju razna događanja koja ljude uveseljavaju, ljudi barem malo zaborave na sve, opuste se i vraćaju se svom novom domu s osmijehom…
Za razliku od prošlog članka što ste objavili dogodilo se u mom „foto žvotu“ puno novosti… Osim na facebook stranici, moje fotografije su imale nekoliko izložbi… I ako je bilo teško ostvariti moj san o izložbi, ostvario je se… Nakon izložbe koja je bila na Badnjak i Božić na ulazu u crkvu u Gunji, odražala sam izložbe u Tehničkoj školi Ruđera Boškovića u Vinkovcima… Sama izložba fotografija je imala svoju priču, kao što sam rekla izbožba je imala priču kako je voda došla, uništila sve i kako se život polako vraća… Bilo je izložbi uz koje sam imala predavanja o poplavi, teško je pričati o onome što se meni i mojim mještanima dogodilo, suze se u oku zacakle ali idemo dalje „ što nas ne ubije to nas ojača“ …
Imala sam poziva za posao u foto studijima ali čekam da školovanje završim, ipak mi je to na prvom mjestu… Fotkam razna događanja, bitno je da se nije odustalo kada je bilo najteže…
zupanjac