Kao dječak često sam sa ocem išao na pecanje na Vjerove i gotovo uvijek mi je pričao priče o starom gradu Virgradu koji je nekada bio tu. Znao me je odvesti i na mjesto gdje se nalazilo pa sam se u dječačkoj igri igrao arheologa Indijane Johnsa, čeprkajući po okolnom grmlju tražeći staro zakopano blago. Nikada zlato i dragulje nisam pronašao ali mi je ostala želja saznati sve o tom legendarnom gradu koji mi je golicao dječačku maštu.
Dugo sam čitao sve na tu temu, ali na žalost toga je vrlo malo, jer gotovo sve gradine u bližoj i daljnjoj okolici Županje vrlo su slabo sačuvane, a pisani, meni dostupni izvori, vrlo šturi. Iako je u županjskoj Posavini, po starim zapisima, bilo nekoliko tih starih gradova malo se o njima zna, jednima se trag jedva primjećuje a za neke se (npr. Alšan grad) tek nagađa gdje su otprilike stajali. Zasigurno je na njihovo razaranje i nestanak najjače utjecala nestašica kamene građe u ovoj nepreglednoj i močvarnoj ravnici pa su građu, naročito za puteve, kuće i nove tvrđave, naši pradjedovi užurbano uzimali iz tih starih gradova, ne mareći puno za povijesno značenje.
Sjetimo se samo sudbine stare i velike rimske Mursae na mjestu današnjeg Osijeka. Njezino silno ziđe trajalo je u velikom dijelu sve do u zadnju četvrt 18. stoljeća, kada dođe jedan »prosvijetljeni« vladar Josip II, koji staru Mursu slisti s razinom zemlje upotrijebivši njezin silni materijal za izgradnju strateške Dardanske ceste.
Tako se negdje sa zemljom sravni silni Gorjan kod Đakova, Grac kod Cerne, Kostroman, Slakova, Otok, Virgrad, Alšan, Zvjezdangrad, Morović i gotovo svi drugi.
i onda neka mi zaljubljenici pokušamo iz svih tih sitnih djelića rekonstruirati povijest. Ali ipak akribično prikupljene informacije koje sam godinama skupljao iz različitih izvora kazuju dosta interesantnu sliku o Virgradu, Meni osobno su uvijek bile zanimljivije one pustolovne priče i legende koje kruže u lokalnom stanovništvu nego šturi i sterilni podaci koje se mogu naći u službenim izvješćima.
Za one koje još ne poznaju priču treba reći da ostaci starog Virgrada leže kojih 8 km daleko od Save, sjeverno od Bošnjaka, tik uz desnu obalu vodotoka odnosno bare Virovi. Ti Virovi koji su danas omiljeno izletište lokalnih stanovnika, skupljaju vode u šumama iza Županje i Bošnjaka. Krivudavi su i protežu se u dužinu od 7 km. Široki su prosječno 30-40m mjestimično i preko 60m a duboki 2-5 m. Voda je bistra i većim dijelom pokrivena bujnim lokvanjima. Golema, gusta, srazmjerno mlada šuma prati gotovo stalno lijevu njihovu obalu, a tamo, gdje se smjestio Virgrad, nadovezuje se ona i s desne strane. Tada se zeleni Virovi probijaju kroz tu još zeleniju rasjelinu i pružaju oku zaista divnu privlačnu sliku. Odviraka Virovi nemaju, jedino se za vrijeme velikih povodnji sastave s nabujalom Spačvom, pritokom Bosuta, koja se tu nedaleko provlači.
Da ne bi u daljem tekstu bilo zabune i nesporazuma moram razjasniti pojam Virovi i Vjerovi. Obadva izraza označavaju isti vodotok, i oba su ispravna. Radi se samo o dijalektu govornog područja, tako na primjer kažemo Bošnjački Vjerovi ali i Otočki Virovi. U ovome tekstu ćete naći oba izraza.
Blizu mjesta gdje Vjerovi skreću put sjevera, (Koordinate lokacije:45.08712, 18.82623) čine oni jaki zavoj u lijevo pa opet nadesno. Tu je sagrađen i betonski most. Na poluotočiću, što time na desnoj obali nasta, smjestio se bujnom travom, grmljem i dračem zarasli Virgrad. Središnji se dio (jamačno nekadašnja nebojša – obrambena kula) pribio tik uz obalu. Ustvari je to zaravanak, uzdignut koja 4 m nad površinom Virova, a oblik mu je krug s promjerom od 30 metara. Duboki se opkop vije naokolo u obliku kružnice i čini veći dio njezina luka a voda Virova manji. Za pretpostaviti je da je nekadašnji Virgrad zahvaljujući tom opkopu, bio potpuno okružen vodom, a u grad se ulazilo najvjerojatnije preko spuštajućeg mosta. U visini s prvim zaravankom proteže se i drugi i opet omeđen drugim jednako dubokim opkopom. Razmak od prvog do drugog opkopa iznosi cca 30 metara. Konačno dolazi i treći zaravanak, omeđen vanjskim, najduljim opkopom. Taj je opkop od drugog udaljen za 40 metara. Drugi se i treći opkop za razliku od prvoga protežu više u eliptičnom obliku. Cijeli je dakle Virgrad bio više – manje kružnog oblika, s promjerom od 100 metara.
Povjesničari se još ne mogu sogovoriti oko vremena nastanka, ali se svi slažu da je nastao od 12. st. do 16. st. U povijesnim izvorima spominje se 1428 – 1476. godine. Bio je izgrađen prvenstveno od drveta, nabijene zemlje, opeke i kamena, sa visokom palisadom od hrastovih trupaca.
U 1970. godinama provedena su veća sondažna istraživanja na očuvanom južnom dijelu nizinskog gradišta Virgrad i tom prilikom su nađeni ulomci keramičkih lonaca i nešto metalnih predmeta. Osobito su važni nepokretni nalazi. Ustanovljeno je postojanje četverokutnog ognjišta (1 x 1 m) i tragova rupa od kolaca poredanih u dva reda. Oni ukazuju na ostatke drvene palisade koja paralelno slijedi izohipsu središnje zaravni na njenom istočnom, južnom i zapadnom dijelu (Minichreiter 1970.: 173-176, T. L1V; Minichreiter 1971.: 8-10).
Narodna predaja znade o njemu malo pa — ništa. Stošezdesetogodišni turski igo zbriše s mnogočim drugim i sjećanje na njega. Krhotine pak cigala i kamenja gotovo su nijeme i malo nam kažu. Našlo se tu prilično novca iz različitih vremena a naročito iz rimskog doba — za careva Vespaziana, Hadrijatia, Klaudija i Gordijana.
To dovede našeg pisca i uzorškolnika Mijata Stojanovića god. 1844. do zaključka, da je Virgrad »najvjerojatnije« rimska tvrđavica. Postoji i jedna teorija da je tu bila prvo rimska stanica koja je osigurava cestu koja je spajala Cibaliju sa Soljanima i dalje rudnicima soli u Tuzli. I paralelno sa cestom voda Vjerova korištena je kao plovni put. Jer kako znamo, Rimljani su rado i često koristili vodotoke za brže napredovanje, a za pretpostaviti je kako su Vjerovi imali direktan spoj sa Savom za njenog višljeg vodostaja jer nasipa tada nije bilo i cijelo područje je manje više bilo pod vodom. No to nije arheološki potvrđeno.
istražujući tako po starim zapisima, na jednom mjestu sam pronašao i indicije da su se tu jedno vrijeme zadržavali i vitezovi križari osiguravajući kopneni put u svetu zemlju koji je vodio kroz ovaj naš dio. Ali to kao i puno toga u vezi Virgrada moraju arheolozi još dokazati.
Jedno je sigurno, osebujnost Virova – naime njihova duboka voda bez odvirka a opet bistra, muzgavo – zelena sa svim nijansama prema smaragdnoj boji u neprobojnim sjenama okolišnih hrastovih, rjeđe jasenovih šuma, s tolikim bujanjem zasićene i flore i faune, s gradom starim u naručju, morala je hoćeš – nećeš uvijek pokretati i golicati ljudsku maštu.
Pisac ovih redaka čuo je jednu od tih legendi pričat’ u susjednom selu Bošnjacima. Legenda govori o genezi — postanku Virova — ovako:
— Mladi je virgradski knez došao sa svojom svitom u susjedni grad Otok da isprosi za sebe tamošnju kneginjicu. Razgalio je pred njenim roditeljima svoje srce i reče da bez kćeri njihove ne može živjeti. Ali sve uzaman! Knez je otočki bio čovjek silovit, ohol i silno bogat. Zar se s takvom svitom dolazi u prosce mojoj jedinici? zagrmi on uvrijeđeno. Već ako doploviš ovamo s nakićenim galijama, krcatih poklonima i zaprosiš je, onda se možeš nadati! Evo tako i nikako drukčije!
Virgradski mladac da zdvoji. Kako će da plovi po tvrdoj zemljici!? Dugo je smišljao i ovo i ono. Konačno sakupi čitavu vojsku svojih kmetova pa iskopa širok i dubok kanal od Virgrada do Otoka. Kanal se iz okolišnih šuma i bliže Save napuni vodom. Knez dade sagraditi nekoliko galija. Nakiti ih cvijećem, vijencima, maramama i ruhom narodnim i po izbor delijama pa otplovi u Otok u prosidbu. I nema šta: Uspije, vesela mu majka!
Kako sam već rekao, povijesni izvori su oskudni. Malne dvostoljetno tursko pašovanje zbriše pored onih 400 župskih sela bosansko – srijemske biskupije i mnogošta drugo. Naročito anale, zapise i povelje, kad su krhke tvari. Ali ipak o Virgradu sam pronašao i ovo:
U popisu iz 1437. godine Virgrad se navodi pod nazivom Castrum seu castellum Wervar, što bi značilo da je riječ o značajnijoj obrambenoj utvrdi i središtu iz kojeg se upravlja zemljoposjedom, a pripadalo mu je 39 sela.
Dugo ga je vremena posjedovala porodica Alšan iz onoga iščezla grada što sam gore spomenuo, danas još topografski (ubikaciono) prilično nedređena. Po nekima se on nalazio između mjesta Gunje i Save na današnjoj rudini Mašanj. Zadnji se put spominju oni njegovim vlasnicima 1428. Nedugo zatim Alšani izumru, a njihove posjede Alšan i Virgrad dodijeli car Sigismund zaslužnoj braći Talovcima. Braća Talovci: Matko, Petar, Ivan i Franko novajlije su u ovom dijelu Hrvatske. Navodno su porijeklom od dubrovačke patricijske obitelji Lukarevića (Lukari), ali se dubrovačka republika ograđivala od toga te izjavi za njih, da nisu nikakvi Dubrovčani već Korčulani. Kao vrsni brodari bili su zajedno s Dubrovčanima tijekom Nikopoljske bitke kralju Sigismundu pri ruci i spasili ga iz neminovne propasti. On im to nije zaboravio pa im kao nagradu dade najprije Topolovicu, imanje u križevačkoj županiji, što se u mađarskim i latinskim listinama pisala »Talocz«. Odatle im i novo ime Talovac. Oni stupiše u kraljevu službu pa se uskoro njihovi posjedi i vlast prostirahu od Beograda do Splita a slava im poraste duž cijeloga kršćanskog svijeta.
Pod Virgrad je 1437. spadalo 39 sela i to: Athak (Otok), Dobrochevvcz (Dobraševac), Wythkowcz (Vitkovci), Klechvncz, Milkowcz (Milkovci), Kopchewcz (Kopčenovac), Brankowcz (Brankovina), Gerdowcz (Grđevac), Rade-nowcz (Radenovac), Merenowcz (Merjenovci), Ztrahvnincz (Strošinci), Zwy-nvgerm (Svinigrrn), Markowcz (Markovac), Jakoboncz (Jakobovac), Gradvncz (Gradinci), Rekowcz (Reskovac), Wydosewcz (Vidoševci), Ozdanowcz Dimitrowcz (Dimitrovac), Chreth, Zkorotvncz (Skorotinci), Werdy, Churturtukh’.’I (Četvrtkovač), Kemethyincz (Komletinci), Godenowcz (Godinovci), Cryscwtaad (Križev Sad), Hapotvncz (Lapotinci), Hatvno, Cervani (Cerjani), Mvlv sincz (Miliš Blato), Berdo (Vrdovo), Rosincz (Rožinci), Mostacz (Mostar), Borenowcz (Borjenovac), Sywaczno (Živačine), Wvrowzkawasz (Virovci), Zlo bokina (Slobodnjaci), Halmos i Zeline (Celine).
Godine 1446. nisu više Talovci u posjedu Virgrada. Te godine ustupi ga Franko Talovac zajedno sa 22 sela Kolomanu Berženviu. Učini to vjerojatno u velikoj novčanoj potrebi za silne vojne što su ih Talovci tada vodili.
Očito u ratnom metežu Virgrad je izgubio svoju važnost, pa je već 1467. godine Otok mjesto njega matični grad toga posjeda. Godine 1476. prodadoše Talovci čitav posjed kaločkom nadbiskupu Gabri i njegovu bratu za 40.200 forinti. Pod otočko je vlastelinstvo tada spadalo zajedno s Virgradom 76 sela, a među njima i Bošnjaci. Nepunih šest desetljeća kasnije past će pod Turke veći dio Slavonske Hrvatske, a s njom i Virgrad. S tim nastupa i njegovo propadanje.
Virgrad je najvjerojatnije uništen između 1477. i 1536., kada vojska Osmanskog carstva započinje značajnija pustošenja i osvajanja područja Slavonije i Srijema.
Tih je i pust danas Virgrad i gotovo sa zemljom sravnjen. Drač ga i šipražje malne posve prekrili. Međutim 2017. godine ponovno se vraća interes za taj lokalitet pa je zajedničkim projektom uređenja ta lokacija, a riječ je o zaštićenom spomeniku kulture, stavljena u funkciju turizma čime je stvorena nova atrakcija za sve ljubitelje prirodne i kulturne baštine. I arheolozi sve glasnije zagovaraju nastavak istraživanja. Do tada slušati ćemo legende o drevnom gradu Virgradu.
Tajanstvenu tišinu oko njega prekida tek gdje-koji seljak s podaleka »stana« (salaša), pecaroš što čamcem kroz lopoč klizi i hvata u dokolici ribu koje ovdje u izobilju ima. Tišinu narušavaju i brojne ptice močvarice što krilima lepršaju u zraku a istodobno režu nogama tihu zelenu površinu. Od vremena do vremena projuri poneki automobil cestom prema Otoku ili Bošnjacima. Često se zatresu temelji staroga grada od mnogih bošnjačkih traktora što kući vuku drva iz goleme šume. U ljeto brojne vikendice uz obalu ožive. Posebno u svibnju kada se tradicionalno na tom sada vrlo popularnom izletištu slavi praznik rada. Živog naselja tu više nema.
Priredio Zoran Lucić
