Prostor među zgradama obraslim gustim korovom i šikarom pretvoren je u divlji deponij i postao još veće ruglo tog dijela grada. Iako je ondje postavljen kontejner, bio je prazan jer neodgovorni Županjci smeće radije bacaju uokolo. Građani čiji su stanovi i vrtovi u neposrednoj blizini ogorčeni su i revoltirani.
– Ovo je gradska sramota! Već 15 godina tražimo uklanjanje tih zgrada, koje su postale pravi izvor zaraze, štakora… Tko zna čega sve nema ovdje! Bojimo se da će nam se u kuće početi uvlačiti zmije. Dok se središte grada uređuje i šminka, mi kao da živimo u nekom getu. Pred očima nam niče odlagalište smeća, ljudi dovoze i bacaju što stignu, a mi od nesnosnog smrada ne možemo sjediti u dvorištima niti otvoriti prozore – požalili su nam se stanari.
Iz Komunalca su im, tvrde, obećali da će problem biti riješen, no smeća je iz dana u dan sve više. Žale se i na žice koje strše iz zemlje tik uz njihove vrtove.
– Ovo je “živa” struja i samo je pitanje dana kada će netko nastradati. Tvrtka koja je ovdje radila na javnoj rasvjeti ovo je ostavila za sobom, a mi neka strahujemo za život – ljutio se Županjac iz obližnjeg stana, koji je želio ostati anoniman.
A u ruševnoj zgradi osnovne škole svoje je utočište pronašao županjski beskućnik, 57-godišnji Mato Kopić Matan. Uselio se još jesenas kako bi ondje prezimio, no po svemu sudeći ondje će dočekati i sljedeću zimu. Daskama i najlonom zatvorio je otvore nekadašnjeg prozora.
– Nisam imao kamo i bio sam prisiljen pronaći bilo kakav smještaj i čvrsti krov nad glavom. Sjetio sam se ove napuštene zgrade i nekoliko sam dana spavao na kartonima u prostoriji gdje puše sa svih strana jer su na cijeloj zgradi izbijeni vrata i prozori. Prihvatio sam se posla i polako počeo sređivati jednu učionicu. Obilazio sam gradsko smetište i uzimao ono što su ljudi izbacivali iz kuće kada se odvozio krupni otpad – priznaje Matan.
A zgrada stare škole pružila je utočište još nekim Županjcima, onima koji nakon bračnih razmirica i obiteljskih problema nisu imali kamo. Primio ih je Matan, kojemu, priznaje, noću baš i nije ugodno biti sam u toj ruševini. S 500 kuna socijalne pomoći ne može preživjeti pa skuplja plastične boce, pomaže susjedima u obavljanju fizičkih poslova. Na ulazu u oronulu zgradu uredio si je dnevni boravak, a u vrijeme našeg posjeta imao je i gosta. Već je, kaže, počeo skupljati i drva za ogrjev i nada se da zima neće biti jaka.
– Nakon što je u Glasu Slavonije pročitao članak o meni, jedan mi je Županjac iz Australije ponudio smještaj u njegovoj kući. I kada sam se već ponadao da ću napokon početi živjeti kao čovjek, pojavio se kupac i kuća je prodana. Kad siromah krene, i polja nestane! – ustvrdio je Matan.
Skupljao bakar da bi posjetio staricu u bolnici
Matan vodi računa i o 76-godišnjoj starici iz susjedstva koja nema nikoga. “Baka je neku večer završila u bolnici. I, evo, jučer sam uspio skupiti i prodati tri kilograma bakra kako bih mogao otići u Vinkovce i posjetiti ju. Žao mi je jadne žene, od nje si donosim pitku vodu tako da je moja dužnost pomoći joj”, kaže Matan.
Marija LEŠIĆ OMEROVIĆ