Govoriti o starim Šokcima a ne spomenuti konje, šumu, stanove, tambure gotovo je nemoguće. U srednjem vijeku za vladavine Turaka u Slavoniji ovi krajevi bili su vrlo slabo naseljeni i gotovo posve obrasli šumom. Upravo ta šuma bila je sigurno mjesto za skrivanje i provođenje diverzantskih napada na Turke koji su protjerani krajem 17. i poč. 18. stoljeća, nakon čega je uspostavljena Vojna krajina.
Uspostavom Vojne krajine naselja postaju sve brojnija Šokcima. Stočarstvo postaje glavni izvor prihoda za život, pa u tim okolnostima prekobrojno stvaranje pašnjaka krčenjem šuma prekida prirodnu obnovu šuma, a odrasla stabla nastavljaju svoj rast postižući visoku starost i zadivljujuće dimenzije. Šokci su u proljeće selili stoku na stanove gdje bi boravili cijelo ljeto. Svaka zadruga imala je uz kuću u selu i stan najčešće pod šumom. Šuma im je u mnogočemu dobrom služila, domaće stanovništvo imalo je gotovo besplatan ogrjev i drvenu građu zahvaljujući pravoužitničkim pravima. U šumi su pronalazili hranu, zaklon, žirovali svinje i pašarili stoku.
Istina je da su zbog takvog načina života Šokaca područja bliža naseljima bila ugroženija sječama, ali intenzivno iskorištavanje hrastovih šuma počinje osamdesetih godina 19. stoljeća. Razlog tomu je što se u zapadnoeuropskim zemljama pročulo o kvaliteti, zlatnoj boji, finoj teksturi slavonskog hrasta lužnjaka pa su velika strana poduzeća, bogati kupci iz Francuske i Njemačke dolazili kupovati i eksploatirati naše šume. Slavonska hrastovina postaje pojam kvalitete i visoke vrijednosti, a od nje su proizvodili bačve u kojima je dozrijevao francuski konjak i u koje se punilo njemačko pivo, proizvodila se brodska i mostna građa, željeznički pragovi itd.
Engleski industrijalci u Županji 1880. god. grade tvornicu tanina, najveću u ovom dijelu Slavonije i Srijema. Sječu šuma obavljali su vrlo cijenjeni radnici iz Slovenije i Gorkog kotara, tzv. Kranjci. Domaće seljačko stanovništvo najviše iz Bošnjaka, Vrbanje, Drenovaca, ali i svih okolnih sela, kirijalo je šumu stoljetnih hrastova, odnosno pružalo usluge bogatim strancima u izvlačenju klada u sječinama. Trupce do pilane vukli su konji na kolima, sa širokim kotačima, tzv. parizeri. Na taj način su Šokci dolazili do značajnije novčane zarade, štoviše jer se sječa obavljala zimi kada se nisu obavljali važniji poljodjelski poslovi.
Drugi oblik zarade bio je u tome jer su trgovci zahtijevali vlastitog kočijaša među Šokcima, za to su bili dobro plaćeni pa su neki dali svoju zemlju u zakup i obavljali samo taj posao. Lugari su također bili Šokci, uglavnom iz reda bivših vojnika i podčasnici. Uživali su velik ugled i autoritet. Ugostiti lugara bila je čast, a zadatak im je bio prvenstveno čuvanje šume, sprječavanje krađe i neovlaštene sječe te sprječavanje pašarenja i žirenja na nedopuštenim šumskim područjima.
S vremenom je porasla svijest o nestajanju divovskih hrastova, pa je kasnijim carskim uredbama sječa smanjena. Propisane su obnove, ograničeno je pašarenje i žirenje stoke, a gospodarenje je postalo održivo. Doduše, hrastići u nekadašnjem obliku su nestali, o tome svjedoče još rijetki slučajevi na području Šumarije Gunja u šumi Trizlovi-rastovo stari oko 400 godina.
Josip Gregorović, dipl. ing. šum.