Nekada davno topot dorata, riđana i vranaca odzvanjao je županjskim ulicama. Danas ih u stajama drže tek rijetki i to iz čiste ljubavi jer su s tim plemenitim životinjama od malih nogu. Iako je zbog suše smanjen urod kukuruza, pa je sve teže osigurati hranu, svoje, kako kažu, blago – neće prodavati.
Čim začuju Karlov korak i glas, gizdavi lipicanci u staji veselo poskakuju.
– Prvo sam mislio da je to neka obaveza raditi s njima i brinuti se o njima, a poslije je to preraslo u ljubav, priča Karlo Maroševac, konjogojac iz Županje.
Uz njih je odrastao i zato svakom konju poznaje ćud.
– Svaki od tih konja ima svoju poslasticu i ako budu dobri svaki dobije svoju, objašnjava Karlo.
Nekada su konji Slavoncu bili glavno oruđe za rad. Danas ih uzgajaju – samo iz ljubavi.
– Kad imamo za prodati višak od tih konja djeca počnu plakati, ne daju – nemoj dida prodati, mi ćemo biti tužni. Valjda to negdje u krvi, ispod nokta našeg Šokca postoji, kaže Vinko Filipović, konjogojac iz Županje.
Svaki dan pojedu tri litre zobi i balu sijena. Kukuruza će zbog suše ipak dobiti manje.
– Na ovakvu godinu i ova sva dešavanja ipak se mi borimo, mi konjogojci, jer ne možemo, tko je naučio od davnina da bude s konjima, taj će biti i dalje, ističe Filipović.
Kad ovako zaigraju njegovi riđani i bijelci, Marko puca od ponosa. Iako posla ima od zore do mraka.
– Sve što radim, radim za svoje troje djece i želja mi je da ostanu u Županji, ali opet to je na njima da sami odluče, kaže Marko Maroševac, konjogojac iz Županje
– Dnevno odem dva tri sata jahati po njivama i okolo Županje i onda mi je to najdraže, dodaje Karlo.
Bili bujnih griva, bijeli, crni ili riđi, bez konja Slavonci ne mogu živjeti.
Autor: Zrinka Perić/T.V./Dnevnik/HRT