Ne sklapajte ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ni s najmilijima iz obitelji
Čitava vojska staraca istjerana je iz svojih domova na ulicu, u neželjeni, neprikladan smještaj samo zato što su u svojoj starosti, nemoći, bolesti i neznanju potpisali famozni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.
Tim ugovorom u ruke uzdržavatelja predaju svoju imovinu, a on njima nudi skrb, odnosno uzdržavanje kojim bi mirno i dostojanstveno proživjeli starost. Tako bi trebalo biti, no u stvarnosti je priča drugačija. Stare osobe uglavnom dosmrtno uzdržavanje krivo interpretiraju, ne shvaćajući da njihovu nekretninu uzdržavatelj dobiva odmah, a ne nakon njihove smrti, a što je, pak, predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju. No, građani često brkaju ta dva instituta. Gubitkom imovine nakon potpisivanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju često prekasno shvaćaju da su prevareni, no – sve je prema zakonu. Kada pokrenu sudski spor, koji dugo traje, često zbog svoje poodmakle dobi i ne dočekaju njegov kraj. Stoga Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH) traži ukidanje dosmrtnog uzdržavanja koje se već bezbroj puta u praksi pokazalo jednim od najprijepornijih instituta Zakona o obveznim odnosima.
– Njime je na djelu razvijena industrija lešinarstva – kaže predsjednica SUH-a Jasna A. Petrović.
SUH-ovu pravnom savjetovalištu godišnje se javi oko 2000 starijih osoba, a većinom upravo zbog zloporaba dosmrtnog uzdržavanja.
– Svakodnevno nam se javljaju umirovljenici i druge starije osobe izložene prijevarama, povredama dostojanstva i zlostavljanju, potpunom zanemarivanju svake životne – stambene, prehrambene, zdravstvene i druge brige o njima od strane davatelja uzdržavanja, a zbog čega su prisiljeni sudski tražiti da se ugovor raskine, da im se tako “ozakonjeno oteta” imovina vrati, no presudu najčešće ne dočekaju – kaže Petrović.
Primjeri iz života su potresni. Stari bračni par, nakon što je muž slomio kuk, odlučio je zbog starosti i nemoći potražiti smještaj preko oglasa privatnog doma koji za nekretninu pruža smještaj i skrb. Par je s domom potpisao ugovor o dosmrtnom, ne vidjevši razlike u odnosu na ugovor o doživotnom uzdržavanju. Ubrzo su uvidjeli kobnu pogrešku – kada je žena shvatila da se u domu loše brinu o nepokretnom mužu s dekubitusima, nazvala je pravnu službu SUH-a da joj pomognu pri povratku u stan jer se ona ne usudi ništa reći, da joj se osoblje ne bi osvetilo. No, stan je već prodan, samo dva, tri mjeseca nakon potpisivanja ugovora. Što kaže sud? U principu – to su izgubljeni slučajevi. Suprug joj umire, a starica ostaje u domu gdje živi u strahu. Priča broj dva svjedoči o roditeljima koji su sa sinom potpisali ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Otac umire, a majka nastavlja živjeti pod istim uvjetima ugovora sa sinom, snahom i unučadi. Sin, međutim, pogiba u nesreći i snaha treba preuzeti ugovor, a stan je automatski sa sina u ostavinskom postupku prešao na nju. Uspijeva ishoditi privolu centra za socijalnu skrb za njegovu prodaju. Starica je smještena u “nužni smještaj”.
– Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ne potpisujte ni s najmilijim članom obitelji – kaže Petrović. Iako su ugovori o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju vrlo slični i formom i sadržajem, razlikuje ih trenutak transfera imovine primatelja uzdržavanja. Kod doživotnog prijenos imovine primatelja odgođen je do njegove smrti, a kod dosmrtnog je moguć odmah nakon ovjere ugovora na sudu ili solemnizacije kod javnog bilježnika.
– Uzimajući u obzir da je svrha oba ugovora uzdržavanje potrebite osobe, a prijenos njene imovine tek je kao naknada, posljedica uzdržavanja, nema nikakvih opravdanih razloga da se ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju favorizira davatelj uzdržavanja u odnosu na davatelja uzdržavanja iz ugovora o doživotnom uzdržavanju. Kad se uzme u obzir da najveći broj zloporaba instituta uzdržavanja nastaje iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, postavlja se pitanje zašto omogućiti da se, za potpuno istu činidbu, a to je uzdržavanje primatelja uzdržavanja, omogućuje davatelju dosmrtnog uzdržavanja da odmah otuđi imovinu uzdržavanog, a da praktički nije ni počeo s obvezom uzdržavanja – ističe predsjednica SUH-a.
Točne brojke o žrtvama dosmrtnog uzdržavanja nema pa SUH traži hitno uvođenje registra, evidenciju kao prevenciju. Petrović ocjenjuje da pravna struka pruža snažan otpor izmjenama.
– Imaju tezu da primatelji uzdržavanja mogu prodati imovinu ili potpisati ugovor o uzdržavanju ili pokloniti stan, kuću za kunu, da je to njihova volja, njihova sposobnost. Dijelom to struka čini iz profesionalne zatucanosti jer se država itekako miješa, primjerice u problem kredita u švicarskim francima, zelenaških kredita, raznih prijevara, a ovo je legalna prijevara koja ima formalnopravni okvir – ističe Petrović.
Đakovačka odvjetnica Ivka Kemec ocjenjuje kako ljudi više posežu za sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju jer ga smatraju sigurnijim za sebe i svoju imovinu. “To je najveća zaštita primatelja uzdržavanja”, kaže Kemec te dodaje kako se djeca i roditelji najčešće odlučuju upravo za tu vrstu ugovora o uzdržavanju. “Nema mjesta potrebi ukidanja ni dosmrtnog uzdržavanja ako su obje strane, i primatelj i davatelj uzdržavanja, u redu, s korektnim, časnim namjerama. Tada su i ovaj i ugovor o doživotnom uzdržavanju dobra osnova da se ispune međusobne obveze i prava”, kaže odvjetnica Kemec.
Umirovljenik i član Bloka umirovljenici zajedno Đakovo Stjepan Fekete podržava inicijativu o ukidanju instituta dosmrtnog uzdržavanja. “Treba stati na kraj toj nečasnoj praksi, da bolesni, senilni starci ostaju bez ičega nečijom prijevarom i gramzivošću, a da je još, k tome, sve po zakonu. Znam dvije, tri osobe koje su tako prevarene. Nisu tužile jer nisu imale nikoga tko bi im pomogao u hodanju po sudovima. Znam osobu koja je napustila nekretninu i ona je prodana. Ljudi u toj dobi su naivni. Misle – donio mi je dva, tri puta jesti i on je dobar prema meni”, kaže Fekete. I sam je svojevremeno sa susjedom staricom potpisao ugovor o njezinom doživotnom uzdržavanju kojim mu je nakon njezine smrti pripala njezina stara kuća. “Imala je rodbine, ali nije vjerovala svojima. Brinuli smo se o njoj 15 godina, organizirali svaku skrb, pa i zdravstvenu”, kaže Fekete o svom iskustvu.
SUH ukazuje i na brojne zloporabe ugovora o doživotnom uzdržavanju – na nepridržavanje preuzetih obveza i drugo, pa je upućena inicijativa za izmjene i dopune Zakona o obveznim odnosima. “Stoga bi prije sklapanja tog ugovora centar za socijalnu skrb načinio socijalnu anamnezu obiju strana te, ocjenjujući sve okolnosti, davao neobavezno mišljenja za sklapanje ugovora. Ovlaštena osoba – sudac/ javni bilježnik, bila bi dužna prije ovjere ugovora utvrditi je li priložena potvrda nadležnog CZSS-a, pod prijetnjom ništavnosti ugovora”, ističe Jasna Petrović. SUH traži i zabranu postojanja tri ili više ugovora o doživotnom uzdržavanju u kojima je davatelj uzdržavanja ista osoba, jer mnogi od njih imaju više sklopljenih ugovora, pretvarajući to u pravi biznis. “Takva je praksa prisutna i kod privatnih domova za starije i nemoćne te udomitelja”, kažu u SUH-u koji traži da se sudski sporovi vezani uz raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju moraju zbog dobi primatelja uzdržavanja smatrati hitnima, a sud je dužan donijeti presudu u roku od šest mjeseci. Traži se i formiranje registra tih ugovora, da je davatelj uzdržavanja dužan predati potvrdu o nekažnjavanju.
Suzana ŽUPAN / glas-slavonije.hr