Od ponediljka do ponediljka puno se toga desi i zadesi, kažu sve je isto ko i prije, a ja kažem, e nije tako. Kako se približava kraj miseca ja ni svoji pet kuna rastežem ko žvakaču gumu. Gledim vi dana našeg ministra financija koji kaže vako: “Trebamo svi skupa stegnit kaiš jer nema para u proračunu”. Pa gospon ministar, šta ću više stegnit, kaiš sam prikopčo na zadnju rupu, izgledam ko nedoranito prase. Glavna tema vi dana je novi rebalans. Neznam ja vaki tumast šta to znači, al probat ću vam rastumačit. Kolkom vidim taj rebalans opet udara po sjerotinji. Divane drmatori kako treba smanjit subvencije, socijalna davanja, treba smanjit vo, treba smanjit no, kud je kod mene sve kratko, još oni smanjuju.
Puno toga komentiram kroz vaj naš zajtung nebil drmatori štagod naučili od mene, al ne vridi. Koštom sam kazo, sve se svodi kako treba štedit, a naši drmatori ne spominju kolkom je šta poskupjelo i di će oni štedjet. Kad dođeš u dućan možeš samo gledit, kodak si došo u muzej. Vaj naš svit ni samo da nema para, malo je i nagluv. Ođem njeki dan u poreznu da prijavim kolkom sam kazana rakije ispeko, koštom radi sav pošten svit, no snaše koje namo rade uvatiše me ispitivat kodak sam kupio cili Badel. Izlazim napolje, kad ciganka, kaže: Iva oš da ti gatam? Ajd, gataj, reko ja. Gleda ona u vu moju šaplaju i kazuje – znaš Iva, njekad mož, njekad ne mož, ne piše ti se dobro, imat češ rebalans i u šlajboku i u spavaćoj sobi. Sve vas lipo pozdravlja vaš bać Iva iz Županje.
Piše: Iva ORŠOLIĆ