Prije par dana prolazim s Borisom preko Britanca i ugledam na jednom štandu zelenjavu koju nisam vidjela već godinu dana – ćimulice. Tu riječ – ćimulice- čula sam prvi put prije pet godina od Miroslava Funtaka, on me naučio kakvo je to povrće i kako se priprema. Nikako nisam mogla zapamtiti tu riječ pa sam ga nazvala telefonom da ga pitam i morala sam je zapisati da bih je zapamtila, zbog čega su ćimulice uvijek bile predmet zafrkancije među nama. Razmišljala sam o Funtaku i razgovarala s Borisom o njemu. Pitali smo se što je s njim. Zvala sam ga prošlog ljeta, javio se vrlo razdragan, veseo, kao što se obično javljao, obećao je da će navratiti i više se nismo čuli, nije navratio. Kupila sam ćimulice s namjerom da ih sutradan spremim za ručak.
Sutradan mi se javlja prijateljica iz Osijeka, Županjka Cica Bačić, pita me znam li, jeli istina da je umro Braco Funtak? Ne znam, nisam čula. Ne mogu vjerovati, baš jučer sam mislila na njega. Otvaram Google, listam, pretražujem osmrtnice i pronađem Obavijest o smrti Miroslava Funtaka. Objavila ju je Udruga pripadnika 153. brigade HV Velika Gorica čiji je pripadnik bio. Na Obavijesti je njegova fotografija, slikao se u onom istom prsluku u kojem je uvijek k nama dolazio, čini mi se kao da je živ, tu preda mnom, raspoložen, pričljiv, glasan, kakvog sam ga upoznala. Saznajem iz osmrtnice da je dobio i unuka, za unučicu sam znala. Željno je iščekivao kad će se roditi, hvalio mi se kako je lijepa, kako je pametna!
Županjci znaju Miroslava Funtaka kao Bracu, išli su s njim u školu „Moša Pijade“. Ja ga, u mom županjskom vremenu, nisam poznavala. Trebao je proći skoro cijeli život da se upoznamo. A on je, kao i ja, rođen na Šećerani, u kući koja je poslije jedno vrijeme bila škola. Upoznala sam ga 2019. godine, kad sam završavala svoju knjigu „Šećeranski spomenar“. Željela sam u nju staviti fotografiju Restorana KRISTAL iz monografije Dragana Damjanovića „Vukovarski arhitekt Fran Funtak“. Fotografija je bila iz arhiva unuka Frana Funtaka, Miroslava Funtaka, trebala mi je njegova dozvola i od profesora Damjanovića sam dobila njegov telefonski broj. Imala sam sreću, Miroslav Funtak dao mi je na CD-u snimljene ne jednu, već tri „šećeranske“ fotografije, prave bisere i dozvolio mi da ih stavim u knjigu.
Boris i ja susreli smo se s Miroslavom Funtakom svega nekoliko puta, možda tri-četiri, uvijek su to bila duga druženja, s puno smijeha, viceva, izmjenjivanja recepata, jer on je volio kuhati. Jednom mi je donio fotokopirane stranice s receptima za knedle sa šljivama, krpice sa zeljem i jabuke u šlafroku. Napisala sam na njima datum kada je to bilo: 21. 02. 2020. Na receptu za knedle sa šljivama napisao je crvenom kemijskom olovkom „Koštice se ne vade!“ Bio je jezični čistunac i na receptu za krpice sa zeljem napisao je (opet crvenim penkalom) „ Primjedba: ne kaže se svinjsko pečenje, nego pečena svinjetina!“ Jednog petka sam ga skoro prisilila da ostane kod nas na ručku, na srdelama iz pećnice, ali nije požalio, svidjele su mu se, i on je od mene pokupio recept! S uživanjem je pričao kako kuha. A posljednji put kad je bio kod nas donio mi je guljator za korjenasto povrće, s napomenom da takav koristi Ana Ugarković, a ona mu se sviđa!
Počivaj u miru, prijatelju. Mira Katarina Zorić