Trgovalo se prascima i telićima. Prodavači su za prasce tražili od 15 do 17 kuna za kilogram žive vage, a nakupci su nudili 13 i 14 kuna.
– Situacija u svinjogojstvu je katastrofalna, al što nam vrijedi kukati kada pomoći nema. Preostaje nam samo boriti se i izdržati dokle možemo. Cijene prasaca variraju od vašara do vašara i još se nikada nije dogodilo da tri puta zaredom bude ista, uvijek ide prema dolje, gore nikada. A sve nam to diktiraju nakupci. Između sebe se dogovaraju, pričekaju dok se vašar popuni, odrede cijenu i iznad toga ne ide, može samo biti niža – kaže nam Marko Knežević iz Babine Grede.
Pejo Mađarević iz Štitara kraj prikolice je strpljivo čekao kupce. Na naš upit: “Pošto su telići?” odgovorio je: “Mi ne određujemo cijenu i nas prodavače se ne pita. Pita se nakupce. Sve ide po onoj: Uzmi ili ostavi. Evo, čovjek je maloprije telad prodao po 20 kuna za kilogram, a tražio je 25. Nismo zadovoljni, ali što je tu je”, nevoljko priznaje. Donedavno se, kaže, bavio mljekarstvom, ali je od tog posla odustao jer više nije želio svjesno srljati u propast.
Mato Božanović iz Donjeg Novog Sela nije skrivao razočaranje jučerašnjim cijenama. Radije će, kaže, prasce vratiti kući nego ih dati za budzašto. – Tražim 17 kuna za kilogram, toliko vrijede i ispod te cijene ne želim ići. Sramotno je da nam nude mizernih 13 kuna. I tovljenike plaćaju 10 do 12 kuna, što je stvarno premalo. Neka ga sami othrane pa će vidjeti koliko će ih koštati, i više se neće ovako podcjenjivački odnositi prema nama uzgajivačima koji radimo od jutra do mraka – revoltiran je. Uzgojem svinja se, kaže, bavi već godinama, trenutačno ima 30-ak grla.
– Jako puno radimo, a jako malo zaradimo i sve dublje propadamo. Ali mi koji se poljoprivredom bavimo otkada znamo za sebe, nemamo drugog izbora: zemlja, svinje, krave, mlijeko, mi to moramo raditi, ali bojim se da ovako dalje više neće moći – zaključio je.
Velik broj stočara s kojima smo jučer razgovarali priznaje da su prisiljeni stisnuti zube, patiti se i spajati kraj s krajem kako god znaju i umiju dok ne odškoluju djecu, a onda se riješiti stoke i na – socijalu. Nakupac za mesnicu iz Trogira bio je prezauzet vaganjem i utovarom stoke i nije bio raspoložen za razgovor. Upućivao nas je na nakupce iz Bobote kod Vukovara koji se već neko vrijeme svinjama također opskrbljuju na stočnom sajmu u Babinoj Gredi. Među njima je bio i mladi i vrlo ambiciozni Miroslav Nedić, koji je jučer zadovoljno trljao ruke i kući se odvezao pune prikolice.
ZAŠTITNI ZNAK BABINE GREDE
A bilo je na sajmu i onih koji su samo razgledali i uživali, a poslije se pod šatorom počastili kotlovinom ili vrelom janjetinom s ražnja. “Stočni vašar je naš prepoznatljivi znak, s tradicijom dugom čak 130 godina. Svakog 10. i 25. u mjesecu naš je praznik. Dolaze nam ljudi sa svih strana, porazgovaramo, pojedemo, popijemo, požalimo se jedni drugima i bude nam lakše! Jer što bismo mi da nam nema ovog našeg sajma? Pa on nam je veza s narodom i prozor u svijet”, poručuju Babogredci.
Marija LEŠIĆ OMEROVIĆ/glas-slavonije.hr
