Ove naše domaće šarene tikvice, koje su nekada bile uobičajeni uporabni predmet i suvenir gotovo svakog slavonskog kućanstva, za nas možda ne predstavljaju ništa neobično. No, prije 120 i više godina one su u inozemstvu izazivale pravo oduševljenje.
Naime, na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1900. godine izloženo je više stotina šaranih tikvica. Veliki dio njih prikupio je tadašnji šef vlade za narodno gospodarstvo dr. Ivo Mallin, želeći prikazati originalno narodno umijeće hrvatskih sela. Tikvice su izazvale veliko zanimanje francuske publike – iako su Parižani bili naviknuti na mnoštvo umjetničkih predmeta, ljepota i raskošnost ukrašenih slavonskih tikvica posebno ih je impresionirala. Kako je zapisao časopis Dom i svijet 1922. godine, mnogi su tada svjedočili da se i na Sardiniji tikvice ukrašavaju na sličan način, no da one ipak „daleko zaostaju za hrvatskim tikvicama, koje su mnogo bogatije izrađene, ornamenata zanimljivijih i umjetničke vrijednosti veće“.
Najveći dio izloženih predmeta potjecao je iz Privlake, Drenovaca, Soljana i Cerne, a posebno su se isticali radovi Mije Kovačevića iz Gradišta i Lešića iz Bošnjaka. Nažalost, obojica su u to vrijeme već bila pokojna, no njihova ostavština bila je snažan dokaz umješnosti slavonskih majstora.
Kasnije, potporu očuvanju i promociji ove tradicije dala je i Ženska udruga za očuvanje hrvatske pučke umjetnosti, osnovana 1913. godine. Udruga je sustavno prikupljala i predstavljala radove starih majstora, a na izložbama u zemlji i inozemstvu šarane tikvice redovito su izazivale veliko zanimanje. Čak su i članovi obitelji lokalnih majstora, poput Mije Kovačevića, nastavili njegovati ovu vještinu – kći Marica isticala se u vezu i pjesništvu, dok je sin Franjo postao jedan od najvještijih šarača tikvica u svom kraju.
U novinama iz tog doba bilježi se i zanimljiva crtice iz gospodarske povijesti: osječki trgovac Vilheim dobio je zlatnu medalju za izložene tikvice na međunarodnoj izložbi u Antwerpenu. No, kako piše Dom i svijet, „ogrješio se o svoju nacionalnu dužnost“, jer nigdje nije spomenuo da je riječ o hrvatskim proizvodima.
Ova grana kućne industrije imala je i širu društvenu važnost. Kako se isticalo u člancima, njome su se bavili uglavnom pastiri i muškarci u selima, a predlagalo se da se šaranje i uzgoj tikvica uvede i u školske programe, kako bi djeca učila saditi, njegovati i ukrašavati tikvice. Time bi se seljacima u siromašnijim krajevima omogućila dodatna zarada uz poljoprivredni rad, a tradicija bi se nastavila i razvijala.
Donosimo vam slike članka:
Šaranje tikvica možda zvuči kao nešto jednostavno i “obično”, ali u Slavoniji ovaj se običaj razvio u nevjerojatnu vještinu i seže u vrijeme postojanja zadruga (starih obiteljskih zajednica). Danas je šarana tikvica omiljen slavonski tradicijski suvenir. Iako je riječ o narodnom običaju, na njegov su razvoj utjecali Osmanlije i Vojna krajina. Vojna krajina, pod austrijskom upravom, poticala je razvoj sela i kulture za razliku od stranih i domaćih feudalaca koji su seljake smatrali nižom rasom. Osmansko Carstvo napadalo je hrvatske krajeve između kraja 15. i kraja 17. stoljeća. Osmanlije pamtimo samo po ratovima, otmicama, paleži i islamizaciji. Srećom, čak i u ratovima, jedna kultura može obogatiti drugu. Tako su Osmanlije na naše prostore donijeli mnoge, danas omiljene biljke poput trešanja, lubenica, dinja, dunja, nekih vrsta jabuka i tikvica koje se u nekim slavonskim selima nazivaju turkinjama. Tikvice su nekada imale veliku uporabnu vrijednost. Upotrebljavale su se kao posude za vodu ili rakiju, grabilice, čaše, solenice, plovci… Takvi su predmeti izrađivani od različitih vrsta tikvica od kojih je svaka imala poseban naziv i namjenu (tikva, tikvica, tikvanj, tikvić, nategača, leginica…).
Danas, kad nam se šarana tikvica čini tek običnim seoskim suvenirom, vrijedi se prisjetiti da je ona nekad bila prepoznata i u svjetskim prijestolnicama. To je mali, ali dragocjen dokaz kako i ono što smatramo svakodnevnim i skromnim – može u pravom svjetlu postati vrijedno umjetničko djelo i kulturni simbol.
Priredio Zoran Lucić
