Svjetlo dopire tek iz nekih kuća, i to katnica, a iako bez struje, veselje i radost širi se u dvorištu gunjanske osnovne škole, u blizini crkve sv. Jakova – gdje su udruge Studentski katolički centar Palma i Magis podigle šatore te krajem srpnja započele trotjedni humanitarno-radno-volonterski program za mlade.
»Stanovnici« robinzonskoga načina života bili su budni i do 1 sat poslije ponoći, ali u danima kada smo ih posjetili sve je bilo drukčije: nisu radili zbog dana općine i župnoga blagdana, ali uvjeravaju nas – inače se sve zna, u kampu vlada vojnička strogost. Pošli smo iz Zagreba vidjeti kako žive mladi Gunjanci, jesu li slike koje dolaze televizijom i internetom zaista stvarnost koja se tamo živi…
S mladima smo u ljetnom radnom kampu proveli 24 sata, posjetili smo obitelji kojima pomažu, razgovarali s mještanima i svjedočili »rađanju« novih prijateljstava, kao i potvrđivanju vrlina pravednosti, suosjećanja i ljudske solidarnosti na koje mladi katolici ne zaboravljaju.
»Priprema, pozor, sad« – poznata je krilatica iz športskoga rječnika, a iako je humanitarno-radni kamp u Gunji bio daleko od igre i natjecanja, svejedno se primijenila ta krilatica, jer vremena za gubljenje nije bilo i mladi su svoje zadaće shvatili ozbiljno i odgovorno. Posao je čekao, trebalo je doći do onih koji su bili spremni pružiti ruku potrebitomu, žrtvovati svoje vrijeme, »poginuti« za Slavoniju. Priča iz kampa slijedi u tri čina…
»Priprema«: prekrasno ispletena paukova mreža
Nije sve od početka išlo »glatko«: čak ni s prijavama volontera, jer lakše je bilo prikupiti priloge i izdaleka pomoći iz svoje ugodne fotelje nego se odvažiti i krenuti u poplavljena područja. Bili su toga svjesni i organizatori pa su u pripremi kampa snimili video kako bi prenijeli slike i ozračje iz Gunje. Razloga za to bilo je više: mladi nisu znali što mogu očekivati, pitali su se hoće li stvarno biti posla, pa se filmom u svijet internetskoga bespuća poslala »virtualna razglednica« i poziv na djelovanje. I pokazalo se da je ta strategija bila uspješna: gotovo svi voloneri s kojima smo razgovarali rekli su nam da su na Facebooku vidjeli link za prijavu i nisu mnogo razmišljali da krenu u akciju. Okupilo se tako šaroliko društvo iz Zagreba, Zagorja, Požege, Osijeka, Dalmacije…
Pripremiti kamp nije jednostavan posao. Nije to samo podizanje šatora, kreveta i tuševa (kojih doduše u prvom tjednu kampiranja još uvijek nije bilo). To znači imati ljude, prisutnost, osigurati život i dom za volontere. Iskusnoj ekipi koja »u nogama« ima već deset ljetnih kampova u Modravama prvo iskustvo na kontinentu bio je svojevrsni izazov – svjedoči voditeljica kampa Terezija Klaić. Ali među vjernicima računa se na providnost, koja se pokazala bliskom i u ovom kampu. Mnoge su se stvari rješavale u hodu: dogodila se suradnja s Crvenim križem, mještanin im je ustupio napuštenu kuću koja je postala kuhinja »pod krovom«…
Važnoga i predanoga saveznika našli su i u đakovačko-osječkom nadbiskupu Đuri Hraniću, bez čije financijske i materijalne podrške kamp ne bi mogao zaživjeti. Višeslojan posao oko dizanja i održavanja kampa, koji se još uvijek suočava s izazovima, zapravo je prekrasno ispletena »paukova mreža« organizatora i volontera, a postaje vidljiva tek kada se pogleda pod određenih kutom. Tu smo perspektivu mogli zapazili kada smo i sami legli u šatorsko naselje s pedesetak mladih, kleknuli u crkvi na molitvu, blagovali u priručnoj kuhinji te počeli raditi…
»Pozor«: široka slavonska duša ne zaboravlja
Obzirni i pomalo hladni pogledi volontera sa samog početka kampa brzo su iščeznuli, jer mlade je ujedinila želja za pomoću, a međusobnom upoznavanju pridonijele su i radionice, kateheze na kojima su se svake večeri dijelila iskustva s terena i razgovaralo o temama poniznosti, pouzdanja, aktivizma. Velika pozornost stavljena je na duhovnu dimenziju kampa: svaki je dan započinjao molitvom časoslova, a završavao misom te klanjanjem u pjesmi i tišini. I to je donosilo plodove, svjedoči duhovnik SKAC-a o. Ivan Mandurić, jer »ljudi primjećuju da oni koji su volonteri zbilja rade angažiranije, sa srcem, s više emocija«, a duhovna hrana kompas je koji je samim volonterima ponudio odgovore »kako reagirati na ljudsku patnju i muku«.
Da pušu neki novi vjetrovi među mladima pokazalo se na jednoj od misa: iako je broj muških i ženskih volontera u prvoj skupini bio gotovo izjednačen, muški je spol rezultatom 7 : 2 nadjačao u glasnom izricanju molitava – što je u najmanju ruku neobično i zavrjeđuje pozornost…
Ne zamarajući se muško-ženskim ulogama i poslovima, svi su volonteri prihvatiti dnevni raspored: u 6 sati ustajanje, potom molitva i doručak, a vrijeme od 8 do 12 sati bilo je rezervirano za jutarnji rad. Nakon popodnevnoga predaha od 15 sati počinje druga runda posla.
U prvim danima ni sami Gunjanci nisu znali da se u dvorištu škole nešto kuha, ali s vremenom se proširio glas o marljivim i dobrim volonterima pa uz obitelji koje su se u župi upisale za pomoć i sami mještani počeli su dolaziti i tražiti volontere. Svaku je kuću prije početka radova obišao tim koji je pogledao koji će alat trebati ponijeti i koliko će volontera biti poslano. Efikasna bilanca nakon prva četiri dana pomaganja – tridesetak je kuća u kojima su zidovi otučeni do cigle.
Pomagalo se i radilo i u napuštenim kućama, poput one u ulici Maka Dizdara gdje živi dvoje staraca s invaliditetom, a izbjegli su u Zagreb. Upregnuli su snage svi volonteri, a u jednodnevnu akciju stiglo je i desetak srednjoškolaca iz Trnave. Oduševili su se kampom, a na brižne komentare gostoljubivih domaćina da su premladi »prkosili« su još ustrajnijim i predanijim radom. A široka slavonska duša, koja se poput Gunje račva u svim smjerovima i jedina mu je ograda ta nesretna Sava, ne zaboravlja takvu solidarnost.
»Sad«: obijanje zidova dovedeno do savršenstva
Da udaranje u suhu žbuku, koja se tri tjedna natapala vodom iz Save sve dok se nije povukla, ne mora biti ujednačen i dosadan posao pokazali su mladi volonteri. U Ulici Ante Starčevića na broju 145 kod bake Bajrame vrijedna ekipa od desetak mlađih i starijih iskusnih volontera uzela je u ruke čekiće, krampove, sjekire, lopate i oblikovali su – veliko srce. »Selfi« ispred takvoga »umjetničkoga« ostvarenja nije se mogao zaobići… Ali u borbi s rokovima popodnevna smjena nije se više mogla diviti toj »srdačnoj dobrodošlici«: samo u nekoliko sati cijela je unutrašnjost kuće s četiri prostorije bila potpuno obijena i spremna za novi posao.
Popodnevnoj šihti zadaća je bila dovršiti vanjsku fasadu, a tek tada je njihova »domaćica« shvatila da je riječ o volonterima, a ne »državnim radnicima«, pa joj je srce bilo ispunjeno zahvalnošću. Kada nisu na radnom mjestu, koje se iz dana u dan mijenjalo, mladi volonteri bili su u prostoru kampa: u dva velika i dva pomoćna šatora ulazilo se jedino na spavanje jer je tijekom dana sunce toliko zagrijalo »spavaće sobe« da u njima nije bilo ugodno boraviti. Zato je »najposjećenija« postaja u trenutcima predaha i odmora bila »pušionica«, a uz popodnevno posluživanje kave veselje i energija tražila se i u čokoladama, keksima, slasticama…
U kuhinji i blagovaonici postavljen je priručni kotao, uključeni su hladnjaci, a granica između tih dviju prostorija nije bila strogo određena jer svi su volonteri bili pozvani radno odijelo zamijeniti kuharskom kapom. Trebalo je svakoga dana pripremiti doručak i večeru, a ručak je bio osiguran iz pučke kuhinje – ali rijetki su htjeli ostajati na toj zadaći, ne zato što im je kuharsko umijeće na niskim razinama (što je demantirao ukusni meni), nego je mlade više privlačio susret s ljudima na terenu.
Na ulicama Gunje radilo se štošta: pojedini su mladi iznosili vlažna drva na sunce kako bi se osušila, dovozila se hrana starijima i usamljenima iz pučke kuhinje, ali ipak najviše se radilo na »krbanju zidova«. Udarci u zid nakon tri dana dovedeni su do savršenstva pa su ruke – unatoč umoru i izmorenosti – već i same svladavale zapreke na zidu. Oni spretniji i hrabriji uzeli su i »hilti«, a često su se od susjeda posuđivali čekići, špahtle, sjekire. Završetak posla nije značio i kraj kontakta s obiteljima jer mnogima se ponovno vraćalo: pozdraviti ih, pružiti ruku, prozboriti koju riječ…
Mladi katolički volonteri pokazali su opet da nije sve u institucijama i novcu, nego da se blago skriva u ljudskoj neposrednosti – jer je emotivnim Gunjancima već dosta obećanja i praznog tapšanja po ramenima od kojega se ne živi.
{youtube}Kp4oZzfOLXM{/youtube}
glas-koncila.hr