“ Šećeranska Šanzelize Avenija”
Sjedim na verandi, Port Arlington.
More gledam.
Voda danas mirna, zelena, jako zelena.
Vraća me unazad pedeset godina,
Prije 1971- ve,
U nešto drugo zeleno
Meni milo, nezaboravljeno.
Stojim na Kolodvorskoj ulici,
S ove strane pruge.
Prvomajska ulica počima
S one strane druge.
Ispred mene dvosmjerna ulica,lijepa,
Sa dva drvoreda ukrašena.
Jablani zeleni, jako zeleni,
Visoki, ne niski,
Ponosni, nebu bliski.
Divna kao Pariška znana atrakcija,
Naravno čuvenija,
Zato ju ja zovem
“ Šećeranska Šanzelize Avenija”.
Dole u redu jablana
Ograde od živice,
Lijepo ošišane,
Kao da su bile kod brice.
Kroz sredinu ulična, neonska svjetla.
Uski travnjak između ulice i
Popločene staze sa svake strane.
Svjedok bezbroj koraka, smijeha,
Slomljenih srca, suza
I rađanja ljubavi rane.
Ovo je naselja Kolonije ulaz.
Tvornice šećera prilaz i ulaz.
Obraz inteligencije,
Nečije vizije dokaz.
S desne strane park, ljetna bašča,
“Kristal”restoran, knjižnica, kino.
Sve ljepotom obilno,
Romantično, fino.
Ulica uredna, čista,
Čika Ive Šumanovca ponos,
Ljepoti avenije njegov doprinos.
Dali ste još živi Jablani,
Stasiti vitezovi?
Dali ste još na straži?
Dali dobro čuvate tajne
Sretne, žalosne, bajne?
Gdje su uski travnjaci?
Dali su staze nestale,
Maloj birtiji mjesto dale,
Autoparkirališta postale?
Da sam slikar,
Ovo sjećanje slika bi bila,
Vrlo poznata,
U Županjskom muzeju visila.
Kažu:” Na kraju života
Svatko se vraća u stari kraj”.
Netko fizički, netko u mislima,
U svoj mladenački raj.
Evo me opet ovdje na verandi.
Sunce izašlo, sija.
More plave boje.
Australsku obalu miluje.